Netko u Vladi morao bi ‘dobiti pod svoje’ problematiku strukturnih reformi. Taj bi zadatak trebao pripasti Polančecu, ali za rješavanje tako osjetljivog resora potrebna je velika politička snaga kakvu posjeduje jedino Sanader. Ako je uopće ima u predizborno vrijeme.
Vojni udar u obližnjem Tajlandu posljednje dana godišnje skupštine Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke u Singapuru podsjetio je sve sudionike na jednu od najneugodnijih epizoda u povijesti tih dviju institucija, azijsku financijsku krizu iz 1997. godine. Kriza je počela upravo naglim padom vrijednosti tajlandske valute, baht, što je izazvalo negativan domino efekt na financijskim tržištima ostalih azijskih tigrova i dovelo do duboke financijske i ekonomske krize. Mnogi su stručnjaci kritizirali ulogu MMF-a koji krizu nije uspio predvidjeti ili spriječiti, a kasnije je pomoć pogodnim zemljama uvjetovao kontroverznim mjerama štednje. Devet godina nakon godišnje skupštine održane u Aziji, vodstvo i delegati MMF-a i Svjetske banke vratili su se ponovno u regiju koja se u međuvremenu potpuno ekonomski oporavila i u kojoj se pojavio novi globalni igrač, Kina. Ne čudi da se odabir mjesta godišnje skupštine preklopio s nizom internih reformi MMF-a koje su stručnjaci te organizacije objedinili u dokument pod nazivom Srednjoročna strategija.
Jačanje sustava nadzora svjetskih financijskih tržišta te valutnih tečajeva jedna je od triju predviđenih reformi Fonda. Da bi se to olakšalo, Fond je uveo sustav multilateralnih konzultacija članova. Druga reforma koju su prihvatile zemlje članice jest reforma sustava prevencije kriza, posebno na tržištima u razvoju. Rato je podsjetio na MMF-ov program otpisa dugova 22 najzaduženije zemlje te najavio kao važan zadatak fonda izbjegavanje ponovnog gomilavanja neodrživih dugova. Najviše je pozornosti izazvao početak reforme ‘vlasničke strukture’ MMF-a, odnosno preraspodjele glasova u korist država u razvojnim zemljama.
Na jednom od brojnih seminara koji su se održavali za vrijeme ovogodišnjega godišnjeg zasjedanja MMF-a i Svjetske banke završenog u srijedu u Singapuru, za Tursku je rečeno da je ‘polučlan’ Europske unije. Ta se percepcija odnosi i na Hrvatsku. Potvrdio je to i razgovor sa šefovima hrvatske delegacije, ministrom financija Ivanom Šukerom i zamjenikom guvernera HNB-a Borisom Vujčićem.
U jednom od bezbrojnih restorana golemoga kongresnog Suntec centra, kao jedini predstavnik hrvatskih medija, našao sam se s dvočlanim, ravnopravnim vodstvom hrvatske delegacije. Šuker je bio vidno zadovoljan razgovorima s MMF-ovcima jer su ocjene bile dobre, a završetak stand-by aranžmana na vidiku. Na uporno uvjeravanje da je rizično ostati bez vanjskoga kontrolora upravo u godini izbora, Šuker je naposljetku ‘priznao’: ‘Pa ako baš inzistirate na tome da bi ovu Vladu netko trebao kontrolirati, onda je to Europska unija, koja u ovim godinama, do našeg ulaska, budno prati našu ekonomsku politiku.’ Boris Vujčić je pak naglasio da je jedan od važnih zadataka koji je obavio u Singapuru, a na štetu razvijenih država.
Svaka od 184 članice MMF-a ima postotak glasova ovisno o financijskom doprinosu u fondove MMF-a i Svjetske banke, što bi pak trebalo odražavati ekonomsku snagu pojedine države. Broj glasova važan je i zato jer određuje svotu koju država može posuditi od MMF-a u vrijeme financijske krize. Najveći broj glasova, 17 posto, ima SAD, koji zajedno s još šest najrazvijenijih država svijeta drži 45 posto ukupnih glasova. Najveći kritičari sadašnje raspodjele glasova su zemlje koje su od inicijalne podjele glasova zabilježile nagli ekonomski napredak i napredovale u ekonomskom položaju u svijetu. Da bi izazli u susret takvim kritikama, koje mnogi već godinama smatraju opravdanima, delegati MMF-a prihvatili su prijedlog čelnih MMF-a da će takve zemlje, Kina, Južna Koreja, Turska i Meksiko, odmah dobiti više glasova unutar organizacije. Najveći dobitnik je Kina koja je umjesto 2,98 dobila 3,72 posto glasova. Jedini javni kritičar takve odluke bila je Indija koja je izgubila 0,04 posto glasova.
Zamjenik guvernera HNB-a Boris Vujičić ima iza sebe mnogo održanih godišnjih skupova MMF-a i Svjetske banke. I on ove godine izgleda zadovoljno. Najvažniji cilj bilo nam je smanjenje rasta vanjskoga duga. Zajedničkim akcijama monetarne i fiskalne politike u ovom trenutku taj je zadatak ostvaren. Udjel vanjskoga duga bit će oko 83 do 84 posto BDP-a do kraja godine, ali bitan je trend smirivanja. Treba reći da je povećanje deficita ipak rezultat investicija, a ne rasta finalne potrošnje. Mnogo toga ide kroz izravna strana ulaganja.
Na pitanje nije li svejedno ima li Hrvatska udjel od 0,14 posto ili koji promil više, opet se došlo do Europske unije: članice EU-a doživljavaju Hrvatsku kao svoj budući sastavni dio pa će i taj naš naizgled mali dio biti bitan kad se bude dogovarala konačna formula prema kojoj će se određivati udjel Europske unije u odnosu na SAD-u ili na azijske zemlje. Ulažnica za članstvo u EU, koliko god bila na dugom štapu, ovdje, u Singapuru, određeni je ekstraprofit koji ulješava hrvatsku stvarnost i perspektive. Koliko god bili kritični prema ekonomskim politikama u Hrvatskoj, valja priznati da u ovom trenutku makroekonomska slika djeluje relativno stabilno.
Jednostavnije, guverner Željko Rohatinski je sa strane monetarne politike uspio, barem privremeno, usporiti vanjsko zaduživanje zemlje, a ministar financija Šuker sreo je pokazatelj budžetskoga deficita na pristojnih približno 3 posto. Ako su obojica, dakle, napravila ‘domaću zadaću’, postavlja se pitanje kad će onda, uz takvu, navedenu dobru makroekonomsku klimu, Hrvatska ubrzati svoj rast kako ne bi bio ispod svjetskog prosjeka i ispod onoga koji postižu mnoge tranzicijske zemlje. Svjetski će rast ove godine, prema procjeni MMF-a, biti 5,1 posto, dok će hrvatski teško dosjeti iznad 4,5 posto.
Nažalost, važnije ubrzanje rasta neće se dogoditi samo od sebe. Možda je trenutak da Hrvatska dobije ‘ministarstvo za strukturne reforme’. ‘Nužnost strukturnih reformi’ i ovdje je najčešća i najponavljivija fraza analitičara koji prate Hrvatsku. Rečeno IT jezikom, Hrvatska je uspjela ‘pokrpati’ hardver, a sada bi trebala stvoriti ekonomski softver koji bi biznisu omogućio da pogurne rast u ‘petu brzinu’.
Kad se već pokazalo da personalizacija zadataka daje rezultate, neki bi ministar morao ‘dobiti pod svoje’ i te strukturne reforme, sada razbacane po mnogim ministarstvima, što nas nepogrešivo vodi u – neuspjeh! Prema opisu posla, to bi bio zadatak za potpredsjednika Vlade Polančeca, ali za osjetljiva pitanja privatizacije, restrukturiranja, smanjivanja korupcije – potrebna je, očito, velika politička snaga kakvu posjeduje jedino premijer Sanader. Ako je uopće ima u vrijeme prije izbora. U Singapuru su analitičari ipak izrazili sumnju hoće li se sadašnja hrvatska makrostabilnost održati i u 2008. godini.
Lako se, naime, može dogoditi da unatoč kontroli EU predizborna obećanja u velikoj mjeri dođu na naplatu kad izbori produ – dakle, 2008. godine. Kad je o Sanaderovoj Vladi riječ, ona na deklarativnoj razini slijedi svjetske ekonomske ‘modne’ trendove. Među najzapaženijim ovdje, u Singapuru, promoviranim studijama bila je posvećena obrazovanju mladih naraštaja i njihovoj pripremi za ulazak u globalizacijsku utakmicu. Zemlje koje budu uspješno napredovale na tom polju, u značajnoj su komparativnoj prednosti.
Druga tema koja se sada ‘nosi’ jest borba protiv korupcije. Nakon što su pokrpane rupe u svjetskim financijama i u vrijeme kad nema nijedne otvorene krize u nekoj od značajnijih članica MMF-a i Svjetske banke, predsjednici tih institucija, Rodrigo de Rato i Paul Wolfowitz okrenuli su se staroj, ali uvijek zapostavljenoj temi. Moram priznati da ni sadašnja retorika ne ulijeva previše nade da će se na globalnoj razini nešto učiniti. Za korupciju nisu krivi samo pohlepni državni činovnici nego u jednakoj ako ne i većoj mjeri velike multinacionalke među kojima mnoge rado i spremno šalju novac na Kajmanske i ine otoke, na kojima se takav novac ‘slaže’.
Tonovi koji su se mogli čuti na zasjedanju MMF-a i Svjetske banke upućuju da bi sljedeća, 2007. godina, u svjetskim razmjerima mogla biti šesta po redu uspješna. Istina, s nešto manjim globalnim rastom, ali još vrlo visokim. Globalizacija i liberalizacija dali su u srednjem roku rezultate. Sad je, dakle, prilika da ozbiljne zemlje uzmu za sebe što veći dio kolača. Zanimljivo da se hrvatski kontinuirani rast od gotovo 4 posto preklopio s tom svjetskom konjunkturom. Ima li se na umu da je financiran s nekoliko milijardi eura vanjskog zaduživanja i barem milijardu eura, koliko su prema nekim procjenama stranci u godinu dana uložili u nekretnine u Hrvatskoj, rezultati su više nego skromni.
Sliku hrvatske ekonomske budućnosti upotpunit će i podatak da su i ovdje potvrđene procjene kako će se hrvatski deficit platne bilance sljedeće dvije godine kretati na razini manje od 6,8 posto. Dakle, želimo li uhvatiti priključak sa svijetom, a pogotovo izbjeći da padnemo žrtvom nevjerojatnog rasta azijskih ekonomija, hrvatska Vlada i javnost nipošto se ne smiju zavarati sadašnjom ekonomskom stabilnošću zemlje.
