KRUPNI igrači iz MANJIH mjesta jednaki – čudu
Svi povoljni čimbenici ne mogu doći do punog izražaja ne postoji li i ‘ono nešto’, ne postoji li genius loci. Samo poduzetni ljudi, biznismeni s vizijom, mogu oploditi lokalne pogodnosti. Dapače, taj genius loci stvara čuda i u vrlo nepovoljnim prilikama.
Piše: prof. dr. sc. Dragutin Feletar dekan PMF-a \nIlustracije: Meridijani
Poznati češki geograf Jaroslav Vencalek uspoređivao je češku i hrvatsku Koprivnicu. Želio je objasniti način na koji su se u relativno malim gradovima osnovale velike tvrtke: u češkoj Koprivnici znamenita industrija automobila Tatra, a u hrvatskoj Koprivnici prehrambena industrija Podravka. Zaključio je da postoji neki lokalni poticaj, neki genius loci (lat. genius = uman, loci = prostor, kraj) koji inicira stvaranje velikog biznisa. I tomu je doista tako – i u manjem naselju može se pojaviti sposoban biznismen ili poduzetnička grupa i svježim idejama razviti veliku tvrtku. U zapadnoeuropskim zemljama dosta je takvih primjera: Adidas i Puma pokrenula su dva brata u nekom njemačkom gradiću, sjedište znamenitog Volkswagena također je u malom gradu itd.
Dakako, lokaciji velikih tvrtki u manjim mjestima pogoduju još mnogi lokacijski čimbenici. To mogu biti i lokalna priroda bogatstva, blizina energetskih i sličnih izvora, obilje jeftine radne snage u okolici i drugo. Ali svi ti čimbenici ne mogu doći do punog izražaja ne postoji li i ‘ono nešto’, ne postoji li genius loci. Samo poduzetni ljudi, biznismeni s vizijom, mogu oploditi lokalne pogodnosti. Dapače, taj genius loci stvara čuda i u vrlo nepovoljnim prilikama. Primjerice, Podravka je nastala na klimavim temeljima male ‘pekmezare’ u likvidaciji, ali je mlada ekipa sposobnih stručnjaka neobično brzo uspjela stvoriti najjaču prehrambenu proizvodnu tvrtku u Hrvatskoj. U najteže vrijeme inicijacije (od 1957. do 1967.) čak nije bilo gotovo ni dinara kredita!
Međutim, u suvremenim hrvatskim prilikama sve se više postavlja (gotovo retoričko) pitanje: postoji li još uopće u nas genius loci? Ili, točnije, je li se u manjim mjestima u Hrvatskoj još uopće sačuvala ‘kritična masa’ mladih sposobnih i školovanih ljudi koji bi mogli biti nositelji uspješnih gospodarskih…
Page 2
“`markdown
Specijal\n\n
\n\nProstorni raspored razine zaposlenosti u Hrvatskoj (prema lokacijskom kvocijentu, odnosno prema broju stanovnika) – bolja zaposlenost je samo u gradskim središtima\n\n—\n\npothvata? Analiza prostornog rasporeda sjedišta velikih tvrtki u manjim mjestima u Hrvatskoj pokazuje, nažalost, da ‘provincija’ trči unaprijed izgubljenu utrku. Negativna demografska selekcija koja je već desetljećima na djelu na geografskom prostoru Hrvatske uzrokuje sve brže ‘umiranje’ tzv. provincije. Usprkos takvom gotovo katastrofalnom demografskom stanju, hrvatska se ‘provincija još ne da’. Još se bori za svoj komad plavog neba na poduzetničkom obzoru. Ipak, kako vrijeme prolazi – sa sve manje uspjeha.\n\nAnalizira li se prostorni raspored velikih poduzeća u Hrvatskoj, može se zaključiti da ih u manjim mjestima ima dosta. Navest ćemo tek tipične primjere: Gavrilović u Petrinji, Pamučna industrija u Dugoj Resi, Bata (Borovo) u Borovu, drvna industrija u Belišću i Đurđenovcu, Danica (poslije Podravka) u Koprivnici, Varteks i Vindija u Varaždinu, metalna industrija u Slavonskom Brodu, Finvest (i prethodnici) u Čabru, tvornica duhana (TDR) u Rovinju, TLM u Šibeniku, TVIN (i prethodnici) u Virovitici, ciglana u Bedekovčini, ZIVT (i nasljednici) u Zaboku, KTI (i nasljednici) u Krapini, Oriolik u Orlovcu, velike tvrtke u Solinu, Puli, Dardi, Županji itd. Na osnovi tog broja, mogli bismo s ponosom reći da u Hrvatskoj ipak postoji tendencija policentričnog razvoja. Međutim, stvarno je stanje posve suprotno. Zlatno vrijeme nastanka velikih poduzeća u manjim mjestima, izgleda, nepovratno je prošlo. To zlatno doba bilo je pupčano vezano uz procese industrijalizacije, odnosno obilje radne snage u ‘provinciji’. Zagreb, Split, Rijeka i Osijek tek su u to doba narastali u velike gradove i polako ‘isisavali’ najkvalitetniju radnu snagu iz ‘provincije’.\n\nGenius loci izgubljen je u zakonima monocentrizma, beskrajnog udruživanja i sveprisutne globalizacije\n\nVeć na prijelazu iz industrijskoga u postindustrijsko društvo (da-\n\nkle, iz sekundarnih u terciarno-kvartarne djelatnosti), čak i postojeće velike tvrtke u manjim mjestima počele su gubiti tlo pod nogama. Sjetimo se samo kalvarije kroz koju su posljednjih dvadesetak godina prolazile velike firme u Dugoj Resi, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Borovu, Sisku, Bjelovaru, Županji, Solinu itd. Mnoge od njih posve su propale ili su se zadržali tek ostaci ostataka: Lički Osik, Dugi Rat, Županja, Križevci, Bjelovar, Zabok, Krapina, Solin, Sisak i druga mjesta.\n\nU novim uvjetima privređivanja, a pogotovo u posljednjoj fazi deagrarizacije i deruralizacije (uz velike migracije stanovništva i sve negativnija prirodna kretanja), sve je manje primjera razvitka velikih firmi u manjim gradovima i mjestima. Genius loci izgubljen je u zakonima monocentrizma, beskrajnog udruživanja i sveprisutne globalizacije. Kao da si mali, lokalni čovjek postavlja pitanje: pa što imam samostalno misliti, što ja uopće mogu stvoriti i konkurirati velikim nacionalnim i svjetskim gospodarskim sustavima?! Male inicijative u pravilu odmah u začetku dobiju ‘po prstima’ od velikih i moćnih.\n\nIz toga suvremenoga razvojnog rakursa društva usluga, svaka uspješna inicijativa iz manjih mjesta zaslužuje osobit pljesak. Izrastanje većih ili čak velikih gospodarskih ‘igrača’ iz manjih gradova ravno je – čudu! Ali, i čuda se događaju. Tako je i u novim uvjetima jedna Vindija iz (srednje velikog) Varaždina napravila pravi poslovni uzlet i postala čak regionalni ‘igrač’, Rovinj šalje i dalje uspješne ‘pozdrave’ šireći se na nova područja, pa i Podravka sve više investira i akvizicijama se širi u regiju. U pozitivnom smislu iznenađuju uspjesi srednjih novih poduzeća,\n\n—\n\nPodravka je izrasla iz male ‘pekmezare’\n\n—\n\nVelike ribe u napadu\n\nVeć na prijelazu iz industrijskoga u postindustrijsko društvo (da-\n“`
Page 3
koja pripadaju sferi proizvodnje – poput onih iz podravskog Vrbanovca (metalna), Valpova (metalna), Preloga i Pušćina (madraci i jezgre), Našica (cementna i druge), Čabra (prerada drveta), Zaboka itd.
Indikativno je da je vrlo mali broj sjedišta velikih poduzeća iz područja neproizvodnih usluga u manjim gradovima. Matice trgovacačkih lanaca, velikih banaka i drugih usluga uporno i uspješno zaobilaze manja mjesta. Pogotovo u tim granama velike ribe sve brže i uspješnije ‘jedu’ malu i manju ribu. Već je započet i (očekivani) proces udruživanja velikih, radi lakšeg vladanja tržištem i stvaranja većih profiti. Primjeri širenja trgovacačkih lanaca iz manjih mjesta, kao što je primjerice KTC iz Križevaca ili Pevec iz Bjelovara, tek su usamljeni. Čak i velika bankarska zvijezda, kakva je Varaždinska banka, ugasila se na nebu interesa globalnoga financijskoga kapitala.
Policentrični razvoj je fraza
Jednako kao što se zaklinjemo (pogotovo politika) da ćemo svim raspoloživim silama razvijati društvo znanja a u znanost iz godine u godinu ulažemo sve manje, tako se stalno priča i o nasušnoj potrebi razvijanja tzv. policentričnog sustava u Hrvatskoj. Svi dijelovi zemlje trebaju imati jednak šansu za razvoj, trebaju se barem prično slično razvijati. Međutim, u praksi od policentričnog razvoja nije ostalo ništa – narod bi rekao, čak ni prvo slovo te sintagme – ‘p!’!
Poput mnogih drugih slabije ekonomski razvijenih zemalja, Hrvatska se sve više razvija monocentrično. Nodalno-funkcionalna regija Zagreba interesno pokriva praktički cijeli teritorij Hrvatske, a uz njega se sve ‘sramežljivije’ pojavljuju gravitacijske zone Splita, hrvatskoj metropoli (prema većini kriterija) koncentrirano 60 i više posto gospodarske i svake druge moći!
Dok je u drugim europskim zemljama poznat migracijski proces prijelaza stanovništva iz sela u grada (deruralizacija) uglavnom dovršen, u Hrvatskoj on još traje. Iscjeljuje se i ono malo stanovništva iz ruralnih područja koje ‘nešto vrijedi’, to jest koje je mlađe i obrazovano. U gospodarskome i demografskom smislu Hrvatska sve više ‘visi’ prema Zapadu, poput kakve neproporcionalne umjetničke slike na kojoj su svi likovi na jednoj strani. Na tzv. hrvatskoj zapadnoj razvojnoj osovini danas su koncentrirane gotovo tri četvrtine ukupne ekonomske i druge moći države (od Međimurja i Podravine, preko Zagreba do Rijeke i Pule).
Sve veće prostorne razlike u razvijenosti dovode i do nevjerojatne diferenciranosti u prostornom rasporedu broja stanovnika, zapošlenosti, nezaposlenosti i u drugim najvažnijim pokazateljima. Sve veći nedostatak i propadanje tvrtki i ustanova u manjim mjestima proizročilo je vrlo izraženu depopulaciju ruralnih prostora. Neki dijelovi Hrvatske rijetko su naseljeni, gotovo poput Australije – primjerice, Ličko-senjska županija samo 10 stanovnika na četvorni kilometar! Od te pošasti nisu poštovane niti bogata Slavonija, Moslavina i Podravina, a o Banovini, Kordunu, Dalmatinskoj Zagori i većini otoka da i ne govorimo. Veći dio Hrvatske nema nikakvih izgleda za inicijativu gospodarskog razvoja, a nema niti izgleda za bilo kakvu demografsku obnovu.
Stvarno stanje intenzivne prostorne diferencijacije u Hrvatskoj mnogo je složenije i teže nego što to mislimo, a pogotovo nego što to shvaća državna vlast. U situaciji kad Općina Stupnik ostvaruje bruto domaći proizvod od 37.198 američkih dolara po stanovniku, a ruralne općine u Vukovarsko-srijemskoj županiji i ispod dvije tisuće, sve rasprave o težnji prema policentričnom sustavu nemaju nikakva smisla. Treba konačno prijeći i na konkretna djela. Ali i osmisli novu demografsku pronatalitetnu politiku. U takvoj katastrofalno izraženoj prostornoj diferencijaciji Hrvatske, svaka pojava uspješnije lokalne tvrtke, svaki uzlet geniusa locia, djeluje kao posljednja slamka spasa, kao svijetleća zvijezda repatica na nebu nejednako regionalnog razvoja. %
