O vogodišnji Festival svjetskog kazališta, koji je u Zagrebu počeo 15. rujna, a održava se četvrti put, obilježila su gostovanja dvojice redatelja starije generacije: glasovito-ga Britanca Petera Brooka, koji je svojim redateljskim ostvarenjima postao nezabilazna osobnost kazališne povijesti 20. stoljeća, i nešto mladeg Rusa Leva Dodina, jednog od najpoznatijih ruskih modernih redatelja poznatog po čestom posezanju za velikim književnim klasicima, napose ruskima. Njihove se predstave, iako geografski kilometrima udaljene – Dodin je sa svojim Malym Teatrom došao iz Sankt Peterburga, a Brook je predstavljen projekt radio u Parizu, u svom kazalištu – su sreću u odabiru tekstova koji su tematski usmjereni prema prošlosti te u koncentraciji na glumca koji je u obje predstave temeljni nositelj kazališne misli.
Dodinova inscenacija Moskovskog zbora Ljudmile Petruševskog (izrazito produktivne ruske spisateljice), koju ostvaruje u suradnji sa svojim nekadašnjim studentom Igorom Kojevom, izrazito je klasični uradak koji jasno izrasta iz duge tradicije ruskog teatra i glumačkog naslijeđa Stanislavskog. Obiteljska drama smještena u tzv. komunalku, u stanu u kojem se natiskuju članovi mnogobrojne moskovske obitelji spotičući se jedan o drugoga doslovce i metaforički, opterećena je političkom situacijom koja se neprestano uvlači u privatne drame stanara. Kasne pedesete obilježene Staljinovom smrću i početkom Hruščovljeve epohe obećavaju bolje sutra, ali ono nikako da dođe. Poput Čehovljevih likova i članovi Moskovskog zbora natopljeni su neutraživom čežnjom koja se sažima u njihovu vjerovanju da će im nastup na lokalnome zborskom natjecanju omogućiti putovanje u tada zavodljivi Berlin.
Trosatna kazališna predstava koja je nastajala tijekom dviju godina u najavama je obećavala mnogo, trebao je to biti pravi ruski spektakl koji će zagrebačkoj publici pokazati što znači pravo kazalište, istinsko i posvećeno. Posvećenosti nije nedostajalo, ali za pravo kazalište potrebno je ipak malo više od mnogoljudnosti.
S druge strane Peter Brook u svojoj predstavi Sizwe Banzie je mrtav na scenu ne dovodi cijeli ansambl, nego samo dvoje glumaca na čijoj igri, na oskudno opremljenoj pozornici, počiva cjelokupno scensko događanje. Tematski Brook problematizira razdoblje apartheida u Južnoafričkoj Republici te život tamošnjega crnog stanovništva koje se bori s okrutnom svakodnevnicom, a redateljski se zaustavlja na jednostavnosti suigre glumca i gledatelja koji je neprestano upućen u prvom mu se dijelu predstave direktno obraćajući.
Brookova predstava tako ostavlja dojam glumačke vježbe kojoj je poslužio pomalo dosadnjikav tekst. Iako iza obje predstave stoji prokušani i već odavno dokazani redatelji, one se nažalost zaustavljaju tek na zvučnosti njihovih imena koja je dođuše ispunila dvoranu, ali nije donijela ništa uzbudljivo ni novo. Festival svjetskog kazališta tako je nastavio svoju tradiciju nizanja velikih imena koja, kako se pokazalo, da bi na njemu gostovala, ne moraju nužno sa sobom donijeti zanimljivo kazalište.
