Prošlo vrijeme velikih lomova

S padom GIGANTA cijeli je grad na koljenima

Dalmacija ulazi među regije u kojima su propali ili se sveli na minimum svi jači gospodarski stupovi: Plobest, Razvitak, Polikem, Tvornica ferolegura, Bagat, Salonit, Neretvanka…

M etković, Daruvar, Nova Gradiška i Sisak četiri su najsiromašnija hrvatska grada, s malim izgledima da će se u dogledno vrijeme oporaviti. Tijekom 2005. godine BDP po stanovniku iznosio je svega 2.420 do približno 3 tisuće dolara, za razliku od najbogatijih, Stupnika ili Rovinja, u kojima se godišnje stvara od 35 do 37 tisuća US$ po stanovniku. Te podatke o vrijednosti BDP-a na lokalnoj razini nedavno je objavila Hrvatska gospodarska komora koja već nekoliko godina promovira alternativni način izračunavanja BDP-a na lokalnoj razini što ga je za hrvatske prilike pripremio prof. dr. Ante Puljić. Sam način izračunavanja BDP-a dobio je različite komentare stručne javnosti, jer se za razliku od službenog izračuna BDP-a, koji se temelji na potrošnji, mjeri prema prihodima gospodarskih subjekata u odnosu na broj stanovnika. Metodi se vjerojatno štošta može prigovoriti, najbogatiji Stupnik odmah se oglasio da nemaju čak ni dječji vrtić te da su izbili na vrh zahvaljujući velikom prometu hipermarketa Mercatone, a ne svom bogatstvu, jer popis pokazuje kolika se vrijednost ostvaruje tijekom godine u određenoj sredini.

Preživljavanje na socijali

Čak i bez HGK-a i dr. Puljića mnogima je poznato da se u Metkoviću, Daruvaru, Novoj Gradiški ili Sisku i nema šta novoga dodati jer su ti gradovi tijekom tranzicijskog razdoblja i rata ostali bez nosećih tvrtki koje su tim sredinama osiguravale opstanak. U novogradiškom Tangu prije devedesetih radilo je oko 2.500 radnika, sada ih je jedva 150, Sekulić je nekad zapošljavao 3.500 osoba, sada petstotinjak, osula se i Šumarija, rastočio poljoprivredni kombinat, nestalo je Radinosti, tvrtke koja je proizvodila masivni namještaj, pa je tako Nova Gradiška postala jedan od glavnih gubitnika hrvatske tranzicije, čiji građani životare i preživljavaju zahvaljujući jeftinom shoppingu u susjednoj Bosanskoj Gradiški ili pak socijalnim subvencijama i braniteljskim naknadama.

Koju god metodu primijenili, alternativnu Puljićevu ili službe-

Page 2

Velike tvrtke malih mjesta

Grad poharan brojnim stečajevima te svojim stanovnicima ne nuditi nikakvu perspektivu. Sredine koje su u zlatno doba socijalizma dobro živele zahvaljujući dvjema, trima tvrtkama koje su bile stupovi gospodarskoga, društvenoga i političkog života, još je u fazi očajavanja i relativno sporu izbacuju na površinu ljudi i tvrtke s bilo kakvim poduzetničkim idejama i akcijama. Njih ipak ima, jer se posljednjih godina čak i u metalnoj industriji povećava broj zaposlenih, pa tako ima 80 tisuća zaposlenih u više od 3.100 pravnih subjekata. Novi su sustavi, međutim, dramatično promijenili strukturu. Tako je među 3.100 tvrtki u metalu, čak njih 1.700 s manje od pet zaposlenih, a oko 2.500 tvrtki ima manje od 20 radnika.

Prošlo vrijeme velikih lomova

• Gubitak posla nekad je bio tragedija, danas to srećom više nije tako, iako je nezaposlenost i dalje velika. Propast giganata bila je u ono vrijeme izvor velikih frustracija radnika i trebalo je vremena da se iz njih izdvoje mali fleksibilniji i otporniji sustavi koji polako postaju okosnicom gospodarske djelatnosti – pripovijeda sindikalista Zdenko Mučnjak koji kaže da je vrijeme velikih lomova prošlo, ljudi su se prilagodili i lakše prihvaćaju nove poslove. – I sam sam u deset godina promijenio tri radna mjesta. Teško je naći čovjeka koji nije promijenio poslodavca, što je pozitivan doprinos fleksibilizacije jer gubitak posla i nestanak tvrtke više nisu traumatično iskustvo zbog kojega oboljeva šira društvena zajednica – tvrdi Mučnjak.

Dalmacija, primjerice, ulazi u krug regija u kojima su propali ili se sveli na minimum gotovo svi važniji gospodarski stupovi: Ploča iz Ploča, Salonit iz Vranjica, Ina vinil, Polikem, Tvrnica fero-legura Dugi Rat, Dalmatinka Sinj, Bagat, Razvitak Metković, Nere-tvanka, broj radnika u splitskom škveru srezan je sa osam na tri tisuće. Rijeka se godinama mučila sa stećajem Torpeda, Tvrnica papira, Brodokomerca, Brodo-materijala, Croatia Linea i napokon Viktora Lenca, ali bez obzira na to da su gubici gotovo svih jadranskih regija bili veliki, te sredine ipak nisu dotaknule samo dno jer su im turizam i uslužne djelatnosti bile alternativni izvor prihoda. Dok su njima drukčiju perspektivu donijeli more, sunce i obnovljene prometnice, dijelu stanovništva u kontinentalnoj Hrvatskoj: u Zagorju, Varaždinu ili Međimurju, vrata su odškrinuli probitački politički čelnici koji su se priklonili stavu da je bolje orijentirati se na politiku ‘svima pomalo samo da se radi’, nego sjediti prekriženih ruku i čekati da se ‘vladari’ iz Banskih dvora i s Markova trga dosjete kakvoga spasonosnog rješenja. U tim su sredinama tranzicijski gubitnici posao našli u poreznim oazama i novim poduzetničkim inkubatorima u kojima je Hrvatska prionvesticijskim grupacijama ponudila besplatnu infrastrukturu i jeftine radnike koji su očajavali zbog propasti tekstilne, drvene i metalne industrije, glavnih oslonaca radnointenzivnih djelatnosti u bivšoj državi.