SLOBODAN MIKAC, RAVNATELJ AGENCIJE ZA POTICANJE IZVOZA I ULAGANJA

Tražimo ulagače koji će stvarati veću dodanu vrijednost

Ne želim u Hrvatskoj imati industriju koja će se za pet godina preseliti u Ukrajinu ili Moldaviju i ostaviti pet tisuća ljudi bez posla, a država je dala poticaje za tu investiciju

— Razgovarali: Miodrag Šajatović i Bojana Božanić \nFoto: Dražen Lapić

D osadašnji pomoćnik ministra gospodarstva u Upravi za poticanje ulaganja i izvoza, Slobodan Mikac, promijenio je adresu. Došavši na čelo Agencije za poticanje izvoza i ulaganja, Mikac planira finansijski osamostaliti Agenciju te je uspjela dokazati kao pravu adresu za investitore. Novi ravnatelj Agencije poznat je kao jedan od osnivača Razvojne agencije Sjever te direktor Slobodne zone Varaždin i zamjenik varaždinskog gradonačelnika zadužen za društvene djelatnosti, europske integracije i međunarodnu suradnju.

• Kako vidite svoju ulogu? \n – Za razliku od uloge koju sam imao u Ministarstvu gospodarstva, nova je uloga mnogo operativnija. Nijedna tranzicijska zemlja nije se uspjela razviti bez funkcionirajuće agencije za promicanje izvoza i ulaganja. Postoji nekoliko modela, ali mislim da je naš dobar jer odgovara direktno Vladi i ima određenu samo-stalnost u odlučivanju i privlačenju investicija te poticanju izvoza. Većina zemalja ima posebnu izvoznu agenciju, ali mislim da imamo dovoljno institucija poput komora, HUP-a i Hrvatskih izvoznika, koje se bave izvozom. U Hrvatskoj nije toliko problem izvoz, već stvaranje novih kvalitetnih proizvoda koji bi se sami predstavili u inozemstvu.

• Kad je riječ o ulagačima, govorimo li samo o stranim ili i o domaćim? \n – Govorimo općenito o ulagačima. Strani i domaći susreću se s istim problemima s obzi-

Page 2

rom na to da zakonska regulativa ne pozna je razliku. Domaći su u prednosti, jer poznaju mentalitet birokracije i ljudi. Dugo se vreme na poduzetnike gledalo kao lopove koji imaju tajkunske ideje, a vidimo da je socijalna odgovornost u nekoliko najboljih hrvatskih tvrtki na mnogo višoj razini nego u državnim tvrtkama, koje nerijetko završavaju u stečaju ili su ovisne o državnim pomoći i subvencijama. Za poduzetnike postoji već dosta mjera za poticanje koje nisu dovoljno poznate i nedostaje nam edukacija, odnosno kontakt s poduzetnicima, za što je Agencija idealan medij. Ministarstvo je po prirodi tromo i kao i svugdje u svijetu podliježe birokratskim procedurama. To nije samo hrvatski sindrom.

Možete li dati primjere problema?

• Prva razina problema su dozvole i suglasnosti koje su potrebne, a mogle bi se dobiti prije da su knjige srednje i institucije odgovorne funkcioniraju. Problem možda treba tražiti dublje. Imamo u državnim službama ljude koji su za svoje znanje i mogućnosti relativno malo plaćeni i oni traže mogućnost da izadu iz aparata. Drugi problem je inercija birokracije. Dosta stvari ne mora biti u državnim rukama, nego može prijeći u ruke privatnika. Uloga države u gospodarstvu još je prevelika. Treći dio problema je neefikasno sudstvo kao dio birokracije, jer se previše vremena i novca troši na stvari koje su nepotrebne. Umjesto da za svaku sitnicu primjerice idemo ovjeravati potpise kod javnog bilježnika, sigurno postoje bolji oblici osiguranja ugovornih stranaka, kao što je slučaj u zapadnim zemljama.

Kako je to riješeno u zapadnim zemljama?

• U Europi ne poznaju sustav ovjeravanja potpisa kod javnog bilježnika, jer svaki grafo log to može odrediti. Prilikom kupoprodaje nekretnina javni bilježnici automatski provjeravaju sve podatke, obavljaju uknjižbu i prijavljuju plaćanje poreza. Prije nego što je izvršena uplata poreza i provjereni svi relevantni podaci, nema uknjižbe, koja se onda u pravilu rješava u roku od tjedan dana. Istina je da to stoji, ali javni bilježnik objašnjava dijelove ugovora, provjerava sve papire i upisuje kupca u zemljišne knjige, tako da dok god sve stvari ne riješi, javni bilježnik ne može biti plaćen. Kod nas to nije tako i kapaciteti se nepotrebno dupliraju, a nema razloga da to uskoro ne profunkcionira. Ministarstvo pravosuđa već je učinilo prve korake u pravom smjeru.

Znači, giljotina će imati posla?

• Da, drago mi je da smo to Ministarstva gospodarstva uspjeli pokrenuti u suradnji s USAID-om i uz pomoć iskustava drugih zemalja. Kad se to riješi, sustav će moći brže raditi.

Važno je da ne želimo da Hrvatska bude zemlja jeftine radne snage i stalne promjene investitora

95 posto ide u izvoz. Visoka cijena na hrvatskom tržištu igra još uvijek veliku ulogu, ali ulaskom u Europsku uniju stvari će se promijeniti. Zbog pomanjkanja konkurencije i zatvorenosti tržišta još uvijek se ponegdje mogu postizati veće cijene nego vani, ali dugoročno to neće biti tako.

Gоворимо о приоритетном гранам, а с друже strane imamo okvir za strategiju koji je pisan tako da ne treba određivati prioritetne grane, već svima omogućiti jednako, pa tko uspije – uspije. To su dva različita koncepta unutar iste državne administracije.

• Radimo projekt izvozne ofenzive da bismo definirali koje su prednosti Hrvatske. Nijedna inicijativa ili strategija nije stalna kategorija, već se mijenja s promjenama na tržištu. Ne bih se odlučivao samo za pojedine sektore. Napravili smo određenu sektorsku podjelu u Ministarstvu, u sklopu CARDS projekta, ali isključivo zato jer smo htjeli analizirati nekoliko sektora i vidjeti koji ima najviše potencijala. S druge strane to ne znači da sutra na nekom drugom sektoru nećemo imati više potencijala. Bitno je da za Hrvatsku ne želimo da bude zemlja jeftine radne snage i stalne promjene investitora. Naš standard ne trpi industriju niskog stupnja finalizacije i morat ćemo ići na viši stupanj obrade, što će možda dulje trajati, ali zato imamo šanse u smjeru najviše kvalifikacije rada. Cijena rada hrvatskoga i njemačkog inženjera je 1 naprma 5, a fizičkog radnika 1 naprma 3, tako da nam je veći potencijal u višoj kvalifikaciji.

Što CEFTA znači za Agenciju? Ako se ide u tom smjeru, investitori će razmišljati koja im je zemlja regije povoljnija, odnosno bolja.

• Sigurno je da će na taj način razmišljati i dobro je da tako razmišljaju. Ne želimo u Hrvatskoj imati industriju koja će za pet godina otići u Ukrajinu ili Moldaviju i ostaviti pet tisuća ljudi bez posla, a država je dala poticaje za tu investiciju. S druge strane, investicije veće dodane vrijednosti zahtijevaju infrastrukturu, bilo ljudsku ili fizičku, koju investitori primjerice na Kosovu, ne mogu dobiti. Dok se to organizira, Hrvatska više neće biti u CEF TA-i. Naravno da moramo biti u formi, ali veći je problem da se naša industrija restrukturira, pa možda i s nekim dijelovima proizvodnje ode u te zemlje. Prema nekim pokažateljima, mi smo najveći investitor u regiji.

Što je sa stranim konzultantima? Koliko su učinkoviti i koliko je realno očekivati da će nas spasiti?

• Konzultantske usluge imaju smisla kad sami locirate problem i onda za konkretnu stvar tražite njihovu pomoć. Ponekad mogu i neke probleme možda objektivnije analizirati, ali svakako ne mogu bolje od nas znati kako kod nas stvari funkcioniraju. Za neke probleme mogu nam reći kako su ih u svojim zemljama riješili te dati prijedlog rješenja. S većinom surađujem dobro, jer ih pitam ono što me zanima. Oni ne mogu imati podatke za Hrvatsku, nego smo mi ti koji im to moraju osigurati. Nažalost, dosta podataka ne vodimo, ali tu će nam pomoći približavanje EU, jer ćemo morati neke institucije ukinuti i početi poštovati standarde EU. %