Neki redatelji nikada zapravo ne izadu iz jedne stilskih šablona, a ipak su veliki. Osim Allena, prvi sljedeći primjer bio bi, najvjerojatnije, Almodóvar. Film Vraćam se snimljen je prema svim kanonima Almodóvarovskog žanra. Izuzetno je ženski, ako ne i potpuno posvećen ženama, što je zapravo slučaj s većim dijelom redateljeva opusa, namjera nikada ne proizlazi jasno iz priče, već je uvijek uvijena i skrivena, film je antimiški, isto čest slučaj, bizarnost je stilsko sredstvo, priča ima niz rukavaca i opširna je, a opet ne preopširna ili digresivna. Jedina očitija promjena u odnosu na prijašnja ostvarenja jest zabrinjavajuće mala razina bizarnosti i eksplicitnosti. Čini se da i on pomalo stari, pa time postaje i rezerviraniji, a priču je malo primirio i pripitomio. Almodóvar je ipak najjači sposobnošću da kroz svu tu stilizaciju i slojeve koje nalijepi na svoje filmove nekad kičasto, baš poput njegovih omiljenih likova transvestita, izvire savršeno iskreni i jednostavni osjećaji i neponovljiv smisao za filmsku realizaciju, odnosno ekstenziju privatnih osjećaja.
Još jedna karakteristika toga sjajnog redatelja i vrhunskoga kreativca jest način na koji priča priču, odnosno kako joj pristupa. Poput ekipa bizarnog reality showa, jednostavno odluči uzeti jedan segment neke opskurne ljudske sudbine, na sebi je svojstven način dotjerati i prezentirati u naoko neodređenoj fabuli. No, Almodóvar je ovaj put donio jednu od najzaokruženijih, ali i ‘najnormalnijih’ priča dosad. Vratio je Penelopu u Hollywoodu pomalo izblijedjeli sjaj, a i ostale su glumice obavile sjajan posao. Nakon smrti u požaru, ili se tako čini, majka djevojka vraća se kao duh u svoje selo kako bi ispravila pogreške koje je prema njima napravila za života i postaje snažan oslonac svojim kćerima, unucima, sestri i prijateljici Augustinu… Jednostavno, sumnjam da bi bilo koja žena mogla tako dobro i s toliko ljubavi prikazati bit žena i njihov snagu kao što to čini Almodóvar.
