Page 2

drži četvrtinu svjetske ekonomije, doista bi mogla izgubiti ulogu svjetskog lidera. Prema procjenama CIA-e, Kina bi do 2025. mogla ekonomski stati uz bok SAD-u; do 2045. Kina, ali i Indija, mogle bi gospodarski čak nadjačati Ameriku.

Amerika svoju gospodarsku moć duguje prije svega vrhunskom obrazovanju, uvijek svježim valovima radne snage te radnoj etici koja nagrađuje učinkovitost, a potiče rizik. Prema produktivnosti i profitu, Amerika je, naime, vodeća zemlja u svijetu. Gotovo svako znanstveno otkriće i tehnološki napredak Amerikanci u rekordnom roku pretvaraju u robu i plasiraju na tržište. Suvremena Amerika nje- guje poduzetničku kulturu (‘tko riskira profitira’) koja počiva na protestantskoj radnoj etici, fleksibilnom tržištu kapitala i efikasnome pravnom sustavu.

Smanjivanje poreza kao lijek\n\nAmerička tradicija da od svih razvijenih zemalja svijeta daleko najviše ulaže u visoko obrazovanje – čak 2,6 posto nacionalnog outputa u odnosu na 1,2 posto BDP-a Europske unije, još se pokazuje ekonomski izrazito isplativom. Na popisu najboljih sveučilišta za inženjere računarstva, deset američkih visokih škola u samom su vrhu. Amerika godišnje prima 30 posto ukupnoga broja stranih studenata. Međutim, školovanje u SAD-u prilično je skupo. Dok u SAD-u godišnje diplomira 70.000 inženjera, Kina i Indija godišnje ih ‘proizvedu’ gotovo milijun. Indijski su liječnici i inženjeri softvera nadaleko cijenjeni. Globalnu konkurencnost indijskim stručnjacima u startu osigurava i činjenica da se u domovini obrazuju i na engleskom jeziku, jednom od 12 službenih jezika u zemlji.\n\nU globalnim razmjerima, nepovoljna okolnost za Amerike leži u činjenici da su se u međuvremenu mnoge zemlje Trećega svijeta ‘izvještile’ u kapitalizmu; one uz to imaju i neuspoređivo jeftiniju radnu snagu, koja je sve bolje obrazovana i globalno konkurentna.\n\nUz to, neke unutarnje američke slabosti, poput preskupoga sustava zdravstvenog osiguranja, idu, na dugu stazu, na ruku američkim suparnicima. Međutim, problemi poput preskupoga zdravstvenog sustava ili subvencija za poljoprivrednike politički su prirode. Na njih se, drugim riječima, može djelovati političkim mjerama. Reforma sustava društvenog poticanja farmera, koju SAD svako toliko preporuči Europskoj uniji, u nadležnosti je američke Vlade, jednako kao i smanjivanje vanjskoga duga. Bushev kabinet zasad uglavnom nudi smanjivanje poreza, kao glavni lijek protiv svih ekonomskih bolji u zemlji.\n\nProcjene mnogih američkih think-tankova i obavještajnih službi početkom trećeg tisućljeća o tome da Kina, Indija, ali i Brazil prijete da sustignu i ugroze američki prestiž na globalnom planu, poticaj su SAD-u da pronade sredstva kako bi se othrvao tim izazovima.\n\n—\n\nE-mail iz… Budimpešte\n\nPoraz mađarske tranzicije\n\nU Budimpešti je danas sve dvostruko skuplje nego prije nekoliko godina, a plaće su ostale iste, u prosjeku 200 do 300 eura\n\nPiše: Denis Romac, novinar Novog lista\n\nMožda je upravo Mađarska dokaz da se povijest ponavlja, jer baš kao i prije 50 godina, kad je jedan mađarski dnevnik (Szabad Nep) u svom naslovu upozorio: Komunistički vode su na lagali dan i noć, i ovaj je put kriza izbila zbog istog razloga – laganja. Plamen koji je zapalio Mađarsku potpalo je premijer Ferenc Gyurcsany nakon što je objavljena tonska vrpca na kojoj otkriva da je njegova socijalistička stranka svjesno lagala biračima skrivajući od njih razmjere katastrofalne gospodarske krize.\n\nNa površini se nezadovoljstvo tom nevjerojatnom premijerovom otvorenošću najprije pretvorilo u velike demonstracije pred monumentalnim mađarskim parlamentom na Trgu Lajosa Kossutha, a onda i cjelonoćnom makljažom policije i huligana. Neki u Budimpešti čak misle da je Gyurcsany sam organizirao ‘curenje’ vrpce sa svojim govorom kako bi povećao senzibilnost javnosti za doista teške reforme, od kojih Mađarska više ne može bježati ni dana. Kad bi u tome i bilo istine, Gyurcsany to sigurno ne bi učinio da je znao za posljedice: da će svojim nesmotrenim priznanjem pustiti duha iz boce i ponovno dovesti Mađarsku na ivicu sukoba lijevih i desnih, crvenih i crnih, koji je još od nikad zaboravljene 1956. godine tinjao i povremeno prijetio.\n\nLukava premijerova taktika\n\nTakvih prosvjeda u Mađarskoj nije bilo desetljećima i čini se da je ovaj put Mađarsku od krvoprolića isključivo spasila činjenica da u zemlji postoji kakva-takva kultura političkog prosvjedovanja te da su nasilnici, iako su dobili golem publicitet u svjetskoj javnosti, ipak razmjerno malobrojni. Tih 1.000 ili 1.500 nogometnih huligana, skinheada i nazi-ekstremista nisu uspjeli napraviti totalni dar-mar i zbog toga što su nailazili na svoje vrste simpatiju policije, koja s njima, prema definiciji, uglavnom dijeli ista konzervativna politička uvjerenja.\n\nU novonastaloj situaciji, premijer Gyurcsany primijenio je lukavu taktiku. Nije pristao na ujedne radikala, čekajući da se nasilnici izmore, tvrdeći da jedino on može provesti reforme. I, što je najzanimljivije, bio je u pravu. Jer njegov glavni politički konkurent, Viktor Orban, lider oporbenog Fidesza, sigurno nije bolje rješenje za mađarske reforme.\n\n—\n\nI Hrvatskoj upozorenje\n\nJedna nedavna analiza pokazala je da su se velikim proširenjem EU u svibnju 2004. godine okoristile i stare i nove članice podjednako. Međutim, u takvim analizama uglavnom ostaje nezabilježeno kakvu je korist od pridruživanja Uniji osjetio konkretan Mađar, Poljak, Čeh… Uglavnom nikakvu, jer, kao što kaže Kanadanka Aniko, dijete mađarskih emigranata nakon 1956. godine, koja se u Budimpeštu vrtila prije četiri godine, prosječni Mađari ništa nisu osjetili osim velikog skoka cijena.\n\n- U Budimpešti je danas sve dvostruko skuplje nego prije nekoliko godina, i ne govorimo o cijenama nekretnina, koje su porasle i desetak puta, a plaće su ostale iste, mizernih 200 do 300 eura – objašnjava Aniko nezadovoljstvo tolikog broja Mađara, koji su prema jednoj drugoj anketi treći najnezadovoljniji narod u Europi. Ispred njih su samo Bugari i Rumunji. Neredi u Mađarskoj – prvi takve vrste u tranzicijskim zemljama – potvrdili su koliko su zapravo slabašne tranzicijske demokracije. Nasilje na ulicama Budimpešte također predstavlja žestoko upozorenje vladama u Pragu, Varšavi – ali i Zagrebu – jer i u tim zemljama stihijsku ekonomsku tranziciju nisu pratile odgovarajuće društvene reforme, niti su političke elite, osim o vlastitim, vodile računa o općim društvenim interesima. %\n\n—\n\nSvijet\n\n—\n\nwww.liderpress.hr | Lider\n\n—\n\n9/26/06 6:04:38 PM\n\n—\n\n080-081 SVIJET.indd 81\n