Zašto VERN’?

dostižnu, i US Steel, koji nakon preuzimanja na vrhu drži poziciju petog igrača svijeta. Mittal se u regiji utvrdio kupujući prije dvije godine bosanskohercegovačku željezaru u Zenici, sadašnji Mittal Zenica, te makedonsku željezaru u Skoplju, Mittal Skopje. Prema predviđanjima svjetskih analitičara, do 2015. godine svjetskim tržištem čelika dominirat će kompanije koje imaju proizvodnju veću od 100 milijuna tona čelika na godinu, što zasad premašuje samo ujedinjeni Arcelor Mittal. Bit priče u akvizicijama za velike igrače jest povećanje tonaze, a Zenica je Mittalu bila zanimljiva zbog potencijala proizvodnje od respektabilnih dva milijuna tona.

Velike igrače patuljci ne zanimaju.

US Steel kupio je također prije dvije godine srpsku željezaru Smederevo, gdje planiraju proizvodnju veću od dva milijuna tona. U idućih desetak godina svjetska će industrija čelika prolaziti kroz opsežan proces konsolidacije, u kojoj će kompanije imati dva glavna cilja – kupnjom dodatnih kapaciteta pokušat će ponuditi što bolje cijene i osigurati si što bolju tržišnu poziciju.

U usporedbi sa Zenicom i Smederevom, koji su u rukama velikih igrača, Split i Sisak sa svojom su tonazom pravi patuljci i za velike su praktično beznačajni, budući da su takvima.

Kinezi okupnjavaju čeličnu industriju.

I dok je na kompanijskoj top-listi lider u čeličnom biznisu indijski Mittland, na ljestvici zemalja od 1997. godine vodstvo drži Kina, koja proizvodi 300 milijuna tona čelika na godinu, ali proizvođači su razjedinjeni, jer djeluje 800 različitih tvrtki u tom biznisu. Kineska Vlada prema objavljenim planovima planira koncentrirati sve proizvođače u tek 10 kompanija koje će, kako planira, do 2010. godine proizvoditi 50 posto sirovine čelika u svijetu, a do 2020. godine čak 70 posto. Da su u Kini biznis s čelikom shvatili ozbiljno govori i podatak da je kineska tvrtka Shanghai Baosteel, osnovana 1998. godine, ušla među prvih 10 svjetskih proizvođača.

Uspješni Slovenci, kaotični Crnogorci.

Dvije slovenske željezare, objedinjene u jednu kompaniju Slovenska industrija jekla, za razliku od hrvatskih željezara, mnogo su poželjnija udavača s obzirom na financijsko zdravlje. To mogu zahvaliti restrukturiranju koje je financirala država još prije 15 godina. U holdingu Slovenskih željezara, u kojem država ima 80,35 posto vlasništva, nalazi se devet tvrtki, a na prodaju je ponuđen paket od 55,35 posto dionica. Željezara Arconi, dio holdinga, proizvodi legirani lim i čelik, dok željezara Ravne proizvodi legirane materijale i otkvice. Zajednički im je kapacitet gotovo 450 tisuća tona čelika na godinu. Holding je lani ostvario 45 milijuna eura dobiti. Poradi financijskog zdravlja i vrlo lijepog prikaza izvoznih destinacija, na kojima je lani ostvareno 308,4 milijuna eura prihoda, kad se govori o prodaji slovenskih željezara, koriste se svim drugim terminima od onih koje koristimo za hrvatske željezare.

Tako je, umjesto molbe za spas radnih mjesta ili za preuzimanje obveza, prva točka ‘dnevnoj reda’ natječaja za Slovenske željezare – proširenje tržišta, koje se očekuje od kupca. Ipak i Slovenci traže zadržavanje svih zaposlenih, kojih je u devet povezanih poduzeća više od tri tisuće, a kriterij na osnovu kojeg će procjenjivati kupca je i povećanje broja zaposlenih otvaranjem novih radnih mjesta. Slovenija prodaje 550.511 dionica holdinga, a vrijednost jedne dionice je 1.050 kuna. Za Slovenske željezare ponudu bi mogao dati njemački Max Eicher, ali toj je kompaniji, budući da sudjeluje na natječajima za sve željezare na području bivše Jugoslavije, očito cilj njihovo povezivanje. Za sada neuspješno.

Za razliku od sjajne slovenske slike, južnije od nas u odnedavno samostalnoj Crnoj Gori baš i ne cvjetaju ruže željez i čeliku. Max Eicher nije prošao na natječaju, a tvrtka MN Specialty Steels, s kojom je Vlada odlučila pregovarati o prodaji Željezare Nikšić, pokazala se više nego sumnjivom. Naime, kako prenose tamošnji mediji, u odboru direktora tvrtke s Djevičanskih Otoka sjedi Oleg Obrađović, donedavni prvi čovjek crnogorskog Telekoma, a i tvrtka je osnovana samo da bi se javila na natječaj. Obrađović je, pak, stručnjak za telekomunikacije koji javno brani tvrtku i njen kredibilitet izjavljujući za medije da je u taj posao ušao preko privatnih i obiteljskih veza. Specialty Steels za nikšićku željezaru, čija je posebnost proizvodnja specijalnih čelika, ponudili 5,2 milijuna eura u novcu i 117 milijuna eura ulaganja te zadržavanje 1500 zaposlenih. Između vrlo uređene Slovenije i vrlo kaotične Crne Gore, u kojoj kad je riječ o Željezari Nikšić više ništa ne može iznenaditi, Hrvatska izgleda baš kao i geografski – zlatna sredina.

Hoće li željezare naći kupca za istaknutu cijenu?

Naime, splitska proizvodi armaturno željezo i svojom proizvodnjom koja je trenutačno dalje ispod kapaciteta ne zadovoljava niti potrebe hrvatskog tržišta, pa je tržište novom vlasniku u biti osigurano. Hrvatska, naime, na godinu troši 900 tisuća tona čelika, što znači da 90 posto svojih potreba zadovoljava uvozom. Prednost sisačke Valjaonice jest proizvodnja bešavnih cijevi, budući da ih u regiji zanimljivije akvizicije u Kini, Indiji i Južnoj Americi zbog niske cijene radne snage, blizine rudnika sirovine te povoljnih cijena energenata. Te karakteristike ne krase ni splitsku Željezaru niti Valjaonicu u Sisku. Proizvodni potencijal splitske Željezare je oko 200 tisuća tona u segmentu betonskog željeza i armaturnih mreža, a Valjaonice cijevi Sisak oko 180 tisuća tona u segmentu bešavnih, šavnih i hladno vučenih cijevi. Prednost splitske Željezare sastoji se u njoj tržišnoj poziciji, koja je bolja od tržišne pozicije sisačke Valjaonice.

Hoće li željezare naći kupca za istaknutu cijenu?

Nitko ne proizvodi. Budući kupci ne mogu ipak zanemariti probleme koje željezare imaju. Sisačka je, osim velikih ulaganja koja su potrebna u modernizaciju, opterećena antidampinskih mjerama za izvoz koje im je nametnula EU zahvaljujući cijenama koje je nudio Mečelj, a splitska je suočena s ekološkim problemom opstanka na postojećoj lokaciji.

I dok sudbina hrvatskih željezara ovisi o tome hoće li one za istaknutu cijenu naći kupca, gledano sa strane potrošača njihovih proizvoda, glavni potrošač će u idućim godinama biti graditeljstvo, posebice za betonsko željezo potrebno u cestogradnji. Na listi je iduća stambena gradnja, a zatim hidrogradnja, konstrukcije, industrija naftne i plina te namještaja. Koliko god perspektiva hrvatskih željezara zvuči dobro, profesor Ante Markotić zaključuje da je ovo za njih posljednji čas, jer Hrvatska je jedina zemlja okruženja koja nije uskočila u vlak općeg trenda proizvodnje čelika kao najvažnijeg metalnog materijala na svijetu, koji obilježava 21. stoljeće.