Film od kojeg se mnogo očekivalo i redatelj koji je dosad mnogo dao. Crna dalia nije uopće loš film, ali nije ni približno ostvario ono što se od njega očekivalo. Točnije, ono što je u filmu dobro videno je u prijašnjoj ekranizaciji Jamesa Ellroya, LA povjerljivo, koji je mnogo zaokruženiji uradak. Ambijent, koji je presudan za ovakav film ali i za knjigu kao podlogu, kao da je nešto bolje pogoden od LA povjerljivo, ali ne može se oteti dojmu da bi za ekranizaciju Ellroya savršen bio David Lynch. Naime, objema filmovima nedostaje bizarnja atmosfera, a previsu se bave pričom i zapletom. Jer upravo je atmosfera ono što je Ellroya razlikovalo od tolikih drugih autora – prezentirao je iznimno mračne i perverzne kutove 40-ih godina u Los Angelesu, tada vjerojatno najintrigantnije grad na svijetu.
No, De Palma se upleve u golemu i podrobnu razradu priče s poplavama različitih fabularnih tokova prema kojima se slučaj Crne dalije čini gotovo kao usputna postaja ili marginalna tema, koja tek na kraju filma dobiva prvo mjesto. Iako je hvalevrijedno držati se prijedloška, ako u jednom trenutku postaje previsu kontraproduktivno. Tako je Crna dalia pretrpana događanjima, koje već na startu to postaje prilično teško pratiti i povezivati. De Palma skaje iz situacije u situaciju s minimalnim vezovima, a onda na kraju vraća prvotni fokus i servira posve gotovo jelo. Pri takvoj koncepciji filma nužno pati sve ostalo. Razvijanje likova i njihovih odnosa prilično je plošno, pogotovo u usporedbi s prijedloškom, ambijent je manjka, glumci nemaju dovoljno prostora, osnovni zaplet gubi se i razvodnjuje, ritam je neujednačen, a sve rezultira gubljenjem osnovnog pravca filma.
