U odnosima s Washingtonom Hrvatskoj je najvažnije uspješno lobirati da iduća runda definiranja novih država u regiji ne ide dugoročno na hrvatsku štetu.
Hrvatski su lobisti nastojali uhvatiti koji trenutak nasamo s Georgeom Bushom. S tatom, dakako. I kad je napokon iznimno trud hrvatskih iseljenika u SAD-u urođio plodom i na rubu nekoga društvenog događaja upriličen ‘spontani’ susret posebnoga hrvatskog izaslanika s tadašnjim američkim predsjednikom, rezultat je bio shizofreničan. Iseljenici koji su organizirali susret ostali su zatečeni. Jer, naš je izaslanik, dramatično ozbiljnog lica, stao pokraj američkoga predsjednika, pričekao da ih njegov pratilac fotografira zajedno, zahvalio se riječima ‘Thank you very much’ i udaljio od Busha. No zato je u hrvatskim novinama objavljena fotografija našeg lobista s američkim predsjednikom kod kojeg je naš izaslanik lobirao za priznanje Hrvatske, a Bush obećao podršku…
Stvari su se uvelike promijenile: u Bijeloj kući danas je Bush mladi, Hrvatska nije izravno ratno ugrožena, ima službenu komunikaciju s američkom administracijom. Ali neke su stvari ostale vrlo slične. To famoznog lobiranje kojim se naši političari javno hvale često se zapravo svodi na ‘fotografiju s Bushom’. Javnim nesporazumima našega predsjednika i premijera vezani uz susret s Bushom, u kojima je moralo arbitrirati Američko veleposlanstvo, pokazuju da komunikacija u hrvatskoj administraciji u proteklih petnaest godina nije napredovala. Slična je okolnost i u tome što, baš kao i prije petnaest godina, slijedi iduća runda definiranja novih država u regiji, a s njima i novih političkih odnosa. Ovaj put, doduše, to se događa bez rata. Ali, to je važnije uspješno lobirati da ona bude u hrvatskom interesu, odnosno da ne ide dugoročno na hrvatsku štetu. Stoga je posjet premijera Sanadera predsjedniku Bushu početkom idućeg tjedna vrlo važan. A bit će uspješan u mjeri u kojoj će se premijer uspjeti izdijeti iznad ‘fotografije s Bushom’, tj. u mjeri u kojoj će on i njegova ekipa uspjeti artikulirati hrvatsku poziciju i interese i ‘upakirati’ ih tako da američki sugovornici u tome vide svoj interes.
Američka je pozicija pritom mnogo jasnija: Amerikanci cijene doprinos regionalnoj stabilnosti, cijene doprinos globalnoj borbi protiv terorizma i cijene dobar biznis. Hrvatski prioriteti, koji glase: želimo u EU, želimo u NATO i molimo vas da nas podržite – nikad nisu bili tako jasno postavljeni, niti je ikad bilo tako uvjerljivo formulirano zašto to želimo, zašto bi nas netko, u ovom slučaju SAD, u tome podržao. Što oni time dobivaju? Ići u Washington moliti pomoć i podršku da bi se bilo kamo ušlo, značilo bi ići s pogrešnim kartama. Podrška se može dobiti ako premijer i njegova ekipa uvjeru svoje sugovornike da je ravnoprava snaga sa stabilnom i europskom Hrvatskom formulo regionalne stabilnosti, da je stabilna BiH ključ regionalne stabilnosti, da su zaštita i opstanak Hrvata u BiH uvjet bez kojeg nema stabilne Bosne i ujedno brana islamističkoj radikalizaciji u BiH. Uz to, trebali bi biti uvjerljivi u iskazivanju volje za punom (obavještajnom) suradnjom u sprječavanju terorizma, kao i u iskazivanju dobre volje da pridonesu međunarodnim vojnim misijama u skladu s mogućnostima zemlje. I, naravno, Bush bi trebao steći dojam da su američke kompanije dobrodošle u Hrvatskoj, ali da postoje pravila koja su iznad lobiranja.
