Home / Tvrtke i tržišta / Opinion Maker

Opinion Maker

Hrvatske građevinske kompanije mogle bi uskoro profitirati od poslova gradnje velike infrastrukturne mreže Jugoistočne Europe koja, osim transportne mreže, uključuje i gradnju telekomunikacijskog sustava, sustava vodoopskrbe kao i sustava opskrbe energijom. Naime, stručnjaci procjenjuju da sadašnji infrastrukturni izgled Jugoistočne Europe prilično zaostaje za prosjekom razvijenih europskih zemalja, zbog čega se samo u gradnju transportne mreže do 2020. godine namjerava uložiti čak četiri milijarde eura. Optimisti procjenjuju da bi se tim ulaganjem do tada mogao dosegnuti prosjek razvijenih europskih zemalja. Hrvatske građevinske kompanije imaju veliku šansu aktivno sudjelovati i izvući korist iz tog infrastrukturnog preokreta. No, da bi sudjelovale u podjeli kolača, domaće se kompanije trebaju na vrijeme i ciljano početi širiti u regiji, uspostaviti produktivna regionalna partnerstva, dosegnuti kritičnu međunarodnu veličinu te pronaći alternative načine financiranja vlastita rasta.

Zemlje Jugoistočne Europe, poput Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Albanije, Rumunjske i Bugarske su, osim što imaju nezadovoljavajuće nizak standard infrastrukture, k tome vrlo slabo povezane. Upravo je jedna od glavnih infrastrukturnih prednosti zemalja Jugoistočne Europe njihova transportna mreža. Još potkraj 2004. Svjetska je banka procijenila kvalitetu cestovne i željezničke povezanosti te regije i utvrdila prilično loše stanje koje zahtijeva hitan angažman.

Prema studiji Svjetske banke samo je 28 posto jezgre glavnih cesta Jugoistočne Europe bilo u dobrom stanju! Preostalih 25 posto trebalo je novu površinu, na 24 posto cesta trebalo je popraviti asfalt, dok je 23 posto bilo u tako lošem stanju da se preporučila veća obnova ili čak ponovna gradnja. Situacija se razlikovala od zemlje do zemlje: hrvatske ceste općenito su bile u dobrom stanju, za razliku od albanskih cesta, koje su progašene najlošijima. Studija je pokazala i omjer sagrađenosti cesta prema broju stanovnika pojedine zemlje. Tako, primjerice, na svakog austrijskog državljanina dolazi 14 metara ceste, dok je u Hrvatskoj količina sagrađenosti cesta po stanovniku samo 6,3 metra. U cijeloj Jugoistočnoj Europi ima 240.000 kilometara cesta i 55 milijuna stanovnika, odnosno samo 4,4 metra cestovne mreže po stanovniku, što je tri puta manje od prosjeka razvijenih europskih zemalja.

Kad je riječ o željezničkoj mreži regije, situacija je neusporedivo lošija. Samo 10 posto od 34.000 kilometara pruge i 10 posto od 3.000 lokomotiva u dobrom je stanju, dok je ostatak ni u dobrom ni lošem, ili u lošem stanju. Nedostatak ulaganja u posljednjih nekoliko godina doveo je do velikog smanjenja funkcionalnosti željeznice. U toj će situaciji transportna mreža regije još vrlo kratko odolijevati povećanju opsega prometa. Zbog toga su ministri zemalja regije zajedno s UN-om u srpnju 2004. potpisali Memorandum razumijevanja u kojem su se obvezali poticati razvoj transportne mreže Jugoistočne Europe. Cilj suradnje je međusobno povezati sve zemlje regije zajedničkim razvojem infrastrukture.

Europska komisija predložila je da se najprije definira jezgra transportne mreže regije koja bi se povezala sa strateškom europskom transportnom mrežom. Rezultat toga bila bi široka mreža sastavljena od nekoliko glavnih paneuropskih prometnih koridora. Glavna je ideja koridora povezivanje važnih gradova, rijeka i mora cijele Europe.

U slučaju Jugoistočne Europe koridori IV., V., VIII., IX. i X. povezali bi glavne gradove, Jadran i Crno more s Europskom unijom, a glavna transportna mreža Jugoistočne Europe bila bi duga 6.000 kilometara. Hrvatska u toj mreži ima vodeću ulogu, s obzirom na to da se važni paneuropski koridori V. i X. sijeku u našoj zemlji. Koridor X. najkraća je ruta između Zapadne Europe i Turske (azıjski dio), dok koridor V. osigurava cijeloj Središnjoj i Istočnoj Europi i Rusiji izravan put najblizoj mediteranskoj luci – Rijeci.

Prema studiji Europske komisije, do 2025. godine cestovni bi se promet u glavnoj mreži povećao i 300 posto, željeznički bi porastao do 140 posto, riječni transport do 215 posto, dok bi zračni promet porastao vrlo glavih 830 posto. Ti rezultati podrazumijevaju da se infrastruktura podvrgne ozbiljnoj gradnji da bi u budućnosti mogla podnijeti opseg prometa. Cilj je da do 2010. godine 70 posto svih cesta i 50 posto željezničke mreže bude u dobrom stanju.

Sva infrastrukturne investicije obavljat će se u dvije faze. U prvoj fazi, do 2010., u sve bi se infrastrukturne projekte (transport, energija, sustav vodoopskrbe, objekti na granicama) uložilo oko 4,8 milijardi eura. Riječ je o registriranim projektima Svjetske banke i Europske komisije za ekonomsku obnovu i razvoj u Jugoistočnoj Europi. Od tog iznosa 4,2 milijarde tek se treba uložiti, dok su projekti vrijedni 600 milijuna eura već dovršeni. Uz to, dosad su već financirani projekti vrijedni šest milijardi eura. Jedan je od projekata u toj skupini Rijeka Gateway Project, dakle projekt rekonstrukcije luke radi povezivanja Luke Rijeka s mrežom međunarodnih cesta i željezničkih pruga. Dugo ročno gledano, Europska komisija govori o ukupnom ulaganju u infrastrukturu zemalja Jugoistočne Europe do 2020. godine vrijednom više od 10 milijardi eura. Cilj je dostići razinu razvijenih europskih zemalja. Ukupan iznos investicija u druga infrastrukturna područja poput energije, vode, telekomunikacija i zaštite okoliša ostao će na istoj razini ili će čak porasti.

Rijeka Gateway Project, koji je iznimno važan za cijelu državu, pokazao je koliko su opsežni svi izvođački radovi koji se moraju napraviti da bi se projekt ostavrio. U ovom slučaju to obuhvaća strukturne poslove od gradnje cesta i pruga do gradnje luka i popratnih objekata. No prilika da se uzme dio kolača vrijedan četiri milijarde eura trebala bi potaknuti domaću kompaniju na odlučno i brzo djelovanje. Istraživanje Roland Berger Strategy Consultants pokazuje da bi domaći kompanije mogle profitirati ako se na vrijeme i ciljano počnu širiti u regiju i prihvate regiju kao domaći tržište. Domaći kompanije imaju veliku prednost pred drugim igračima iz Europe poput, primjerice, Austrije i Njemačke, jer znaju jezik i kulturu regije. Koliko tržište koje osvoje bude bliže domaćem, toliko će im biti lakše riješiti početne probleme vezane uz logistiku, opremu i zaposlenike.

Također, širenje će biti lakše uspostave li se strateška regionalna partnerstva od kojih bi se moglo profitirati, i to uz pomoć povezanosti, know-howa te razumijevanja kulturnih različitosti. Regionalni partneri također imaju veliku logističku prednost i mogu osigurati jeftiniju lokalnu radnu snagu. Stručnjaci preporučuju kreiranje joint-venture partnerstva ili kupnju lokalnih kompanija dok si to još uvijek možemo priuštiti. Također, nije na odmet uspostaviti i dobar dijalog s lokalnim političarima, s obzirom na to da su takvi projekti uglavnom povezani s političkim odlučivanjem.

No, da bi se dobio veliki inozemac posao, potrebno je dosegnuti kritičnu međunarodnu veličinu. Za dobivanje velikog infrastrukturnog projekta na regionalnoj razini ključna je veličina kompanije. Domaće kompanije mogu organski rasti, spojiti se s nekom važnom regionalnom kompanijom ili preuzeti nekog igrača na domaćem ili regionalnom tržištu, pronaći alternativne načine financiranja vlastitog rasta. Važno je vlastitu kompaniju pozicionirati kao glavnog regionalnog igrača prije nego što to uspije građevinska kompanija iz neke druge zemlje.

I na kraju, potrebno je pronaći alternativne načine financiranja vlastitog rasta, jer proračun za prijeko potrebne infrastrukturne projekte nije dovoljan. Alternativa je javno-privatno partnerstvo. U tom segmentu valja biti posebno aktivan.