Odmah na početku uklonimo svaku dvojbu – riječ je o odličnom izdanju osobitoga hrvatskog benda koji je uz borbu za miješanje slike na hrvatskim otocima pružio dobre vibracije, kvalitetne pjesme te iznijedrio i pojam ‘otočkog roka’. Na onome što su na tri albuma zabijeležili Žan Jakopač, Mladen Juričić Max, Boris Leiner i Stanislav Kovačić Stanko, ovo novo izdanje, koje obuhvaća sedamnaest pjesama, dodatno je profitiralo.
Šo!Mazgoon je ovim albumom ponudio najbolje od najboljega, što je vrlo dobro i za sve koji se s bendom nisu bolje upoznali, a trebali bi, jer ‘otočani’ sviraju iznimno pozitivnu glazbu. Za negativne emocije kod njih nema mjesta, pa je sve što ostaje – slavlje života – čista glazba.
Dobne granice za slušanje Šo!Mazgoon ne postoje. Iako bi se iz toga moglo zaključiti da sviraju obiteljsku glazbu, što za sobom uglavnom povlači i neki negativni prizvuk, ti vršni glazbenici nisu upali ni u kakvu klopku ili jeftina podilaženja.
