Piše i snimio: Krešimir Horvat

Nexe grupu, najvećega hrvatskog proizvođača građevnog materijala, nije trebalo mnogo nagovarati da bi joj koprivnički Bilokalnik, u međuvremenu u vlasništvu Bilišća, prošle godine prodao IGMA-u, tvrtku koja na godinu iskopa barem 600.000 prostornih metara šljunka i pijeska, prema čemu je i u državnim okvirima u vrhu. Koprivničko-križevačka županija je, naime, prema službenoj statistici vodeća u eksploataciji šljunka, a IGMA sama proizvodi gotovo tri četvrtine evidentiranih količina. Zato su kupnjom IGMA-e stvoreni preduvjeti da našička kompanija uđe s još većim ambicijama u razne infrastrukturne projekte, to više što se podravski šljunak zbog granulacije i tvrdoće odavno smatra i najkvalitetnijim na hrvatskom tržištu.

Zadovoljstvo je, međutim, ubrzo bilo ozbiljno pomučeno spoznajom da IGMA nema riješeno pitanje koncesija. Zbog toga bi nalaz nadležne rudarske inspekcije za novoga vlasnika mogao imati dalekosežne financijske posljedice, ‘teške’ navodno i desetke milijuna kuna, pa i mogućnost potpunog prestanka rada. Shvativši ozbiljnost situacije, vodstvo Nexe grupe obratilo se čelnim ljudima Vlade za pomoć u prevladavanju te situacije, čak i premijeru Ivi Sanaderu na razgovoru s gospodarstvenicima Koprivničko-križevačke županije, budući da su problemi IGMA-e najbolji primjer kaosa i nelogičnosti koji godinama vladaju na tržištu mineralnih sirovina. Tome je pridonijela i država svojim zakonskim rješenjima, a i manjkavim kontrolnim mehanizmom.

IGMA je, naime, sljednik tvrtki koje su na području današnje općine Drnje vadile šljunak još od razdoblja austrougarske gradnje željezničke pruge prema Rijeci. Tvrtka je u bivšoj državi, kako to objašnjava njen sadašnji direktor, šljunčare mogu dobiti koncesiju na 40 godina, a državno zemljište, poljoprivredno ili šumsko, koje je unutar tih istih parcela, daje se na korištenje samo na pet godina.

Koliko je država neefikasna u zaštiti svojih interesa, zorno objašnjava drnjski načelnik Mladen Kolarek. Nije problem samo u još postojećim ilegalnim šljunčarama, na koje je država predugo ‘zmirila’ zbog povećanih potreba tijekom najvećeg zamaha u gradnji autocesta. Situacija se do danas nije bitnije promijenila. Porezna inspekcija, naime, povremeno uz pomoć policije na cesti zaustavlja šlepere pune šljunka i ako na pokretnoj vragi prelaze količinu iskazanu u otpremnici, prekršajno ih kažnjava s nekoliko tisuća kuna. Više je pravilo nego izuzetak da bude utovarivano i 10 – 15 tona više nego što je upisano. Poreznike ta ‘packa’ sasvim zadovoljava, tako da o spomenutom kršenju zakona uopće ne informiraju rudarsku i ostale inspekcije, koje bi u slučaju opetovanih prijestupa, primjerice da se ne vodi uredna evidencija prodane robe, mogla vlasniku šljunčare zaprijetiti oduzimanjem koncesije. Činjenica je da bi se većina počela drukčije ponašati kada bi netko zbog ‘štitnog’ kršenja zakona doista izgubio taj unosni posao.

IGMA se, drugim riječima, nenadano našla u ozbiljnim problemima, iz kojih je pokušala izaći tako što je pokrenula sudski spor za vraćanje zemljišta koje smatra svojim. No, dok taj imovinsko-pravni postupak traje, nastavila je iskopavati šljunak, jer bi suprotna odluka po tvrtku imala još teže posljedice. Državni je inspektorat 2003. konstatirao da IGMA bez potrebne dokumentacije na već spomenutom državnom zemljištu eksploatira šljunak, posljedice čega bi se mogle okvalificirati kao ‘neriješene obveze prema državi’. Prema tom bi scenariju najprije trebali biti regulirani eventualni dugovi IGMA-e, a onda bi se mogla tražiti koncesija za zemljište na koje ona s pravom pretendira. Iako u Nexe grupi nisu pesimisti, svjesni su da je to vrlo dug proces u koji je uključen cijeli niz državnih institucija.

Tu se kao najveći problem, kako to naglašava Gordan Šredl, direktor Prominsa, navodi da je problematika eksploatacije mineralnih sirovina regulirana preko nekoliko međusobno neusklađenih zakona, a i da se time prema svojim kriterijima bave četiri različita ministarstva. Koncesije za kopanje šljunka na zemljištu koje je ukratko u prostorne planove općina i građeva, primjera radi, daju županijski uredi za gospodarstvo, dok za vađenje šljunka iz riječnih korita to prema svojim pravilima čine Hrvatske vode. Ako je riječ o zaštićenim zonama, uključuje se Ministarstvo kulture, a ako je sporni utjecaj na prirodu, i Ministarstvo okoliša.

Ključni je, ipak, problem, tipičan baš za slučaj IGMA-e – nakon što je država postala vlasnik zemljišta, nastaje ozbiljna kolizija između uobičajenih rudarskih koncesija i onih za korištenje takvog zemljišta. Tvrtke koje se bave kopanjem šljunka mogu, ovisno o utvrđenim rezervama, dobiti koncesiju na 20, 30, nerijetko i 40 godina, a državno zemljište, poljoprivredno ili šumsko, koje je unutar tih parcela, daje se na korištenje samo na pet godina, što stvara nesigurnost ulaganja.

Drugim je problem, prema mišljenju Predraga Mikulčića, predsjednika Nadzornog odbora Prominsa, što se za državno zemljište mahom plaća zakup od 5 do 6 kuna po kvadratnom metru, odnosno 300.000 kuna u petogodišnjem razdoblju, a to, misli on, ozbiljno dovodi u pitanje i profitabilnost poslovanja. Stanje bi se, kaže, moglo popraviti ako bi se osnovala posebna Agencija za rudarstvo, geologiju i naftu, koja bi po logici ‘one stop shopa’ objedinila sve poslove, baveći se i izdavanjem koncesija, ali se i brinula se o pravnoj regulativi vezanoj uz tu djelatnost. Sada se time, kaže, time bavi čak 13 institucija i do koncesije treba napraviti čak 21 korak, što obično traje godinu-dvije. Nužno bi bilo, smatra Mikulčić, i da se privremeno prestanu davati nove koncesije kako bi se moglo po županijama sanirati sadašnje stanje i postupno zatvoriti ona nalazišta šljunka, kamena i ostalih mineralnih sirovina u kojima se ugrožava okoliš ili gdje se na razne načine krši zakon i ne podmiruju preuzete financijske obveze.

Na terenu se ti prijedlozi različito doživljavaju, jer su interesi kontradiktorni. Indikativni je primjer opet Koprivničko-križevačka županija, gdje su proteklih godina hodočastili, po potrebi i ‘pritiskali’ lokalne dužnosnike, razni poduzetnički lobiji željni brzih koncesija i lake zarade. Nekoliko je vrijeme, primjera radi, županijske šljunčare obilazio i Ljubo Česić Rojs, kao i još neka zvučnija imena iz političko-generalskih krugova, a uime jedne grupe poduzetnika na pregovorima se pojavljivao i danas svima poznati Ico Mateković.

Vrhunac je pritisaka, objašnjava Božidar Vrabelj, pomoćnik predstojnice u službi za gospodarstvo Ureda državne uprave, bio prije dvije godine, kad su počele izrade prostornih planova općina, o kojima i ovisi mogućnost do-

Nije sporno, upozorava Božidar Vrabelj, da je procedura za dobivanje koncesije za vodenje šljunka i pijeska doista iznimno složena i dugotrajna. Ona traži poduzetnike jačih živaca i s popriličnim početnim kapitalom, a za poneke korake u labirintu državne uprave bitna su i dobra politička poznanstva, inače predmeti mjesecima stoje u nečijim ladicama. No, toko na posjetku uspije u tome, sigurno neće požaliti. Možda je razloga tome i to što onaj koji želi varati državu i lokalnu zajednicu ima mnogo mogućnosti da to i ostvari, ostvarujući ekstraprofit. Primjera radi, u Prominsu već sada upozoravaju da će teško biti osigurati sve potrebne količine šljunka za gradnju autoceste Zagreb-Sisak, što znači da će cijene mineralnih sirovina opet skočiti.

Za razliku od tvrtki kojima je nasljede iz bivše države stvorilo probleme u vezi zemljišta, još niti jedan privatni koncesionar, kaže Vrabelj, koliko god se žalio na administrativne probleme i česte promjene tržišnih uvjeta, nije propao, niti je došao u iskušenje da se odrekne svoje koncesije. Stoviše, svi oni nastoje dalje širiti eksploatacijsku polju, ali i ulagati u nove tehnologije. Ponajbolji je primjer županijski poduzetnik Davor Lukačić, koji je imao i ponajmanje afera i sukoba s poreznicima i lokalnim vlastima. On je, nakon početnih 4,2 hektara, kupio ili uzeo u zakup u eksploatacijske svrhe čak 60 hektara zemljišta, a u inozemstvu upravo kupuje s prijevozom i montažom gotovo 1,5 milijuna eura vrijedan plovni bager, čiji je kapacitet veći i od onih koje ima njemu susjedna IGMA.

Posebni je problem i odnos koncesionara prema gradovima i općinama kojima, prema važećem zakonu, moraju plaćati 2,6 posto od cijene prodanoga rastresitog šljunka po kubičnom metru. Mladen Kolarek, načelnik općine Drnje, gdje je i najviše šljunčara, već godinama vodi pravi rat s koncesionarima. Oni su njegovoj općini obračunavali šljunak po cijeni koja nije tržišna, već se navodi kao ‘knjigovodstvena’. Tako je općina uglavnom dobivala samo 30-ak lipa po kubiku, i to gotovo isključivo u materijalu ili kompenzaciji. Preračunato bi to značilo da se šljunak prodaje po 12 kuna, što je pravi nonsens. Iako izvan građevinske sezone, neki proizvođači idu i s dampinskih cijenama, navodno se spuštajući i na 18 kuna po kubičnom metru, a uobičajena je tarifa između 35 i 40 kuna. No, na šire zagrebačko područje, koje prema podacima Prominsa ‘guta’ čak 60-ak posto svih hrvatskih količina šljunka, kvalitetna se podravsko sirovina isporučuje i po 60 kuna, dok neke granulacije šljunka i pijeska dostižu i više od sto kuna.

Svjesni i toga da neki koncesionari dio šljunka iskopavaju i odvoze i mimo svake kontrole, posebno u noćnim satima, drnjanski su općinari promijenili taktiku. Naime, do kraja su zaoštrili svoj odnos prema koncesionarima, a mogućnost za to dala im je izrada općinskoga prostornog plana. U prvoj verziji tu šljunčara uopće nije bilo, što je među koncesionarima izazvalo pravu paniku, pa su ipak pristajali na pregovore. Posljedica je toga da im oni sada garantiraju plaćanje po dvije kune od svakoga iskopanoga kubičnog metra, znači gotovo sedam puta više od ranije brojke. Na to je, tvrdi Kolarek, pristala i IGMA, iako se o toj temi njeno vodstvo ne želi konkretnije očitovati.

Zanimljiv je i spor između tvrtke Podravina-Programat iz Đurđevca i tamošnje gradske uprave. Nezadovoljan iskazanim količinama prodanog šljunka te privatizirane tvrke, u kojoj Grad i nadalje ima desetak posto vlasništva, jedan je gradski vijećnik u prosincu 2005. javno izrazil sumnju da ona zahvaljujući plovnom bageru na koncesijskom polju Gat kopa mnogo dublje od dopuštenih 20 metara. Gradonačelnik Mladen Roštan tu je vijećničku sumnju prosljedio u nadležnu rudarsku inspekciju u Varaždinu, koja je u ožujku ove godine poslala očitovanje.

Rudarski je inspektor ustvrdio da je plovni bager od kolovoza 2005., kad je krenuo u probni rad, pa do potkraj prosinca izradio 256.524 m³ mineralne sirovine u rastresitom stanju, a u tom je trenutku bilo deponirano 75.000 kubika prirodnog šljunka. Usporedbi radi, godinu dana ranije u cijeloj je županiji, gdje je riječ o 14 polja pod koncesijom, ukupno evidentirano vađenje 842.794 kubika šljunka. Inspektor je zaključio da se polje Gat eksploatiralo plovnim bagerom bez rudarske koncesije, odnosno da se treba dodatno uvrditi i zatim oduzet ‘protupravna korist’ stećena tom eksploatacijom.