Riječka rafinerija – prvi europski pogon za industrijsku preradu nafte

Jedan dio hrvatske naftne kompanije Ine, njezina rafinerija u Rijeci, ima preradbenu tradiciju kojoj se danas malo gdje u svijetu može pronaći pandan. Stari rafinerijski pogon u dijelu grada što ga Riječani nazivaju Mlaka poječe iz 19. stoljeća. Pogled u rodni list svjedoči da mu je kao godina rođenja upisana 1882. Upravo je tada donesena odluka o njegovoj gradnji, kupljen je teren na kojemu se odlučilo sagraditi postrojenja, nastali su prvi nacrti pogona i imenovan je prvi direktor. Pogon na Mlaki trenutačno je treća najstarija aktivna rafinerija na kontinentu.

Riječka je Rafinerija od svojih početaka privlačila pozornost suvremenika, i to ne samo zbog nevjerojatne dugovječnosti. U trenutku puštanja u rad prvih postrojenja, 13. rujna 1883., Rijeka postaje najveći pogon za preradu crnoga zlata na europskom kontinentu, što će i ostati sljedećih desetak godina. Sagraden kao deseti pogon te vrste u mađarskom dijelu Austro-Ugarske – grad na Kvarneru u to je doba pod izravnom upravom vlade u Budimpešti – ima preradbeni kapacitet od 60 tisuća tona na godinu, što je više od kapaciteta svih ostalih devet pogona zajedno.

Rafinerija je sagrađena prema idejnom nacrtu riječkog arhitekta Mate Glavane. Prvih pet vagona rasvjetnog petroleja, u 19. stoljeću najvažnijega naftnog proizvoda, otpremljeno je s Mlaka 21. rujna 1883. Njemu se zatim postupno pridružuju benzin, parafin, bitumen, koks, maziva ulja, plinsko ulje i fosfati. Rafinerija je podmirivala trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim derivatima. O koliko je velikom pogonu riječ, govori to da Rafinerija gotovo ni po čemu nije nalikovala ostalim rafinerijama toga doba. Dok su one naftu preradivale manufakturno, s 10 do 20 radnika, bez vodstva stručno obrazovane osobe, riječka je počela raditi s tri stotine zaposlenika, a vodio ju je visokoobrazovan, profesionalni kemik. Riječka je zapravo prvi europski pogon za preradu naftne industrijski način.

Nakon Prvoga svjetskog rata, Rafinerija je postala jedan od ključnih razloga koji su potaknuli Kraljevinu Italiju da u svoj teritorij pod svaku cijenu, usprkos američkom protivljenju, uključiti i Rijeku. Razlog tako rizičnu potezu talijanske strane bio je više nego jak. Tadašnje naftno tržište na Apeninskom poluotoku bilo je u rukama stranih kompanija – Royal Dutch Shell i Standard Oil. Da bi prekinula energetsku, političku i vojnu ovisnost, Kraljevina Italija odlučila je sagraditi svoju naftnu industriju, pa Rafineriji namjenjuje ulogu jezgre državnoga naftnog programa. Pogon na Mlaki postaje 1926. prvi industrijski objekt državne kompanije Agip. Tako Rijeka postaje rodno mjesto naftnih industrija dviju današnjih članica EU – Mađarske i Italije.

Završivši poslije Drugoga svjetskog rata u granicama Jugoslavije, Rafinerija je još jedanput izrasla u najvažniji naftaški pogon jedne države. Od 1964. djeluje u sastavu Ine, a od 1965. radi s novim postrojenjima u Urinju. I u toj državi prednjači tehnološki i tržišno. Primjerice, prvi bezolovni benzin u Jugoslaviji proizveden je u Rijeci, a također mnoge vrste motornih ulja.

Danas, kad ulazi u modernizacijski ciklus koji će je vratiti na mjesto gdje je od početka bila, na svjetski tehnološki vrh, Rafinerija nafta Rijeka ima se na što osloniti. Dojmljiva proizvodna tradicija čini je igračem kojeg se ne smije podcijeniti. Samo u 20. stoljeću iza nje je ostalo sedam država, a ona nastavlja trčati svoju tržišnu utrku.