Rođen u doba velike krize

Zbog Phelpsove modifikacije Phillipsove krivulje, već dulje ekonomisti znaju da je moguće istodobno održati i inflaciju i nezaposlenost na niskoj razini. Ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Edmunda S. Phelps sretna vijest zatekla je, doslovce, na spavanju. Srećom, taj se profesor političke ekonomije ipak odlučio javiti na telefonski poziv koji mu je prekinuo san i tako je saznao sretnu vijest. Nakon toga, novost se proširila cijelim svijetom, telefon je nastavio zvoniti, a čestitana su se zaredala, pa povratka snu nije bilo.

Edmund S. Phelps 73-godišnji je profesor političke ekonomije na njjuorškom sveučilištu Columbia University. Nobelovom nagradom za ekonomiju nagrađen je za doprinos u nekoliko područja makroekonomije, a njihov zajednički nazivnik je bolje razumijevanje odnosa tj. zamjene ili trade-offa između dviju ekonomskih varijabli. Njegova najvažnija teza odnosi se na modifikaciju modela Phillipsove krivulje.

Pojednostavljeno rečeno, Phillipsova krivulja slična je ‘jelovnik na kojem se može birati između inflacije i nezaposlenosti’. Ranije se smatrao da, ako želite povećati zaposlenost u zemlji, morate biti spremni na porast stope inflacije i obrnuto – ako želite držati inflaciju pod kontrolom, morat ćete žrtvovati visinu zaposlenosti. To je pravilo vrijedilo do ’60-ih godina, ali klasična Phillipsova krivulja nije uspijevala objasniti iskustvo staglaci 70-ih godina, koje su bile obilježene istodobnom visokom inflacijom i velikom stopom nezaposlenosti. Njome se ne bi mogle objasniti niti kasne ’90-e, kada su i inflacija i stopa nezaposlenosti bile niske.

U seriji objavljenih radova kasnih ’60-ih i ranih ’70-ih Phelps je stavio na kušnju do tada znao da inflacija ne ovisi samo o stopi nezaposlenosti nego i o očekivanjima kompanija, ali i zaposlenih, vezano uz razinu cijena, ali i razinu očekivanih zarada. Zbog toga, u dugom roku nije moguće stopu nezaposlenosti korigirati samo jednostranim povećanjem stopa inflacije, s obzirom na to da je jednadžba mnogo kompleksnija.

Prirodnom stopom nezaposlenosti nazivamo onu stopu kod koje je inflacija stabilna, bez tendencije ubrzavanja ili usporavanja. To je najniža razina nezaposlenosti koju privreda može podnijeti, a da se pritom ne podgrije inflacija. Mnogi ekonomisti Američke središnje banke (FED) smatraju da je 4,6 posto danas stopa prirodne nezaposlenosti.

Modifikacija Phillipsove krivulje revolucionirala je način na koji FED i druge središnje banke vode politiku kamata. FED-ovi stručnjaci sada nastoje postići istodobno nisku stopu nezaposlenosti, uz održavanje niske stope inflacije te su prestali vjerovati u to da moraju birati između tih dviju varijabli. U posljednjih 15 godina pokazalo se da takav pristup očito djeluje.

Prilikom ovogodišnje dodjele nagrada za ekonomiju Švedska akademija Phelpsovu je modifikaciju Phillipsove krivulje nazvala jednom od najutjecajnijih ideja u makroekonomiji koja se pojavila u posljednjih 50 godina.

Švedska kraljevska akademija objavila je ime dobitnika u ponedjeljak komentirajući da su ‘Phelpsove teorije radikalno promijenile našu percepciju interakcije između inflacije i nezaposlenosti’ te su pomogle razjasniti brojne ekonomske probleme. Slične je teze imao i poznati ekonomist Milton Friedman. Ideje dvojice ekonomista, kako je izjavio nekadašnji potpredsjednik FED-a Alan S. Blinder, glavne su smjernice kojima se rukovode ekonomski stručnjaci Američke središnje banke kada odlučuju o kamatnim stopama kojima žele utjecati na ekonomski rast i kontrolu inflacije u zemlji. Zbog Phelpsove modifikacije Phillipsove krivulje oni već dulje znaju da je moguće održati i inflaciju i nezaposlenost istodobno na niskoj razini.

Zanimljivo je da je prošle godine jedan od dva dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju (nagradu je dijeljena) Phelpsov profesor s poslijediplomskog studija na Yaleu, Thomas C. Schelling, koji je potkraj ’50-ih podučavao Phelpsa te vjerojatno utjecao na njegovu ekonomsku misao, iako je sam nagrađen u drugom području – matematičkoj statistici i teoriji igara.

Drugo područje u kojem je utjecajan Phelpsov rad odnosi se na studiju akumulacije kapitala također u kontekstu balansiranje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva. Temom nacionalne štednje, tj. akumulacije kapitala Phelps se često bavio tijekom svoga znanstvenog rada. To je, kako sam kaže, vrlo aktualna tema s obzirom na to da se i u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), a i u nekim europskim zemljama javlja problem rastućih obaveza države u segmentu budućeg mirovinskog osiguranja. Postoje velike obaveze koje će vlade morati otplatiti između 2020. i 2050. godine. Dva su načina da se države na to pripreme. Jedan je da povećaju prihode i smanje rashode, tj. uvedu svojevrsnu nacionalnu štednju kako bi se pripremili za budućnost. Druga je, kako to tvrde ekonomisti ponude, pogurati ekonomiju investicijama, umjesto štednje, te time ‘nadrasti’ problem porastom cjelokupne razine gospodarstva. To je još jedan primjer koji uključuje trade-off između dvije ekonomske varijable tj. štednje i investicija.

Sudbina je htjela da se Phelps rodi baš u vrijeme velike krize, u ljeto 1933. godine, u američkom Evanstonu. Otac marketinga poznavao je osnove ekonomije, kao i majka nutritionistinja, te su ga u ranoj dobi podučavali ekonomskim zakonima. Oba su roditelja za vrijeme velike krize ostala bez posla te su preživljavali od financijske pomoći svojih roditelja. U potrazi za poslom preselili su se u New York, u čijem je mirnom predgrađu Phelps odrastao i živio sve do diplome, 1951. godine. Kao dijete pohadao je vrtić za darovitu djecu, a u osnovnoj je školi bio dobar dak.

Nobelova nagrada za ekonomiju nije, kako bi se to zbog imena moglo pomisliti, ustanovljena prema oporuci Alfreda Nobela, već je riječ o nagradi koju je tek 1968. godine, kao sjećanje na njega, utemeljila Švedska središnja banka Riksbank. Od ovogodišnjih dobitnika još nije poznat laureat za književnost, što će biti objavljeno ovoga tjedna u Stockholmu, te dobitnik nagrade za doprinos miru, a što će također biti objavljeno ovoga tjedna, kao što je to i običaj za tu nagradu – u Osju. Nobelova nagrada sastoji se od medalje, plakete i novčane nagrade, pa će ona osim slave Phelpsu donijeti i oko 1,4 milijuna američkih dolara. – Jedno sam vrijeme vjerovao da ću dobiti Nobelovu nagradu u mojim šezdesetima. Onda sam mislio da će se to dogoditi u mojim sedamdesetima, a kad su i one prošle, nastavio sam vjerovati da će se to dogoditi u mojim osamdesetima – šaljiv je na svoj račun Phelps.

Srednja škola u tada poratnim godinama nije nudila predmete iz ekonomije, sociologije ili politologije, pa se Phelps uglavnom dosađivao i bavio glazbom.

Upisao se na Amherst College bez, kako sam kaže, posebnog cilja i želje o tome što bi želio raditi u životu. Znao je samo da bi to trebalo biti nešto vrlo važno i pametno. Na drugoj godini studija, pod utjecajem oca, odlučio se za ekonomske predmete i tada postao fasciniran ekonomskim zakonitostima, čiju je primjenu i rezultat mogao svakodnevno vidjeti oko sebe, a o njihovom utjecaju čitati u dnevnim novinama. Shvatio je da je sve oko njega podložno ekonomskim zakonima, što ga je posebno fasciniralo i motiviralo da se detaljnije pozabavi baš ekonomijom. Na Amherst Collegeu diplomirao je 1955. godine, a nedugo nakon toga dosegnuo i doktorat ekonomskih znanosti na Yaleu, 1959. godine.

Prvo zaposlenje nakon diplome bilo je u kompaniji RAND Corporations, koja je uglavnom obavljala poslove za američko Ministarstvo obrane. Iako su se u toj tvrtki okupili najbolji umovi njegove generacije, Phelpsu je nedostajala akademska atmosfera te se odlučio uključiti u akademske krugove. Najbolja ponuda bila je ona za mjesto istraživača u Yaleovoj Cowles fondaciji, uz mjesto povremenog predavača na Yaleu, pa je već godinu dana kasnije u tom akademskom okruženju, 1960. godine, bio potpuno predan razmišljanju o makroekonomiji. U pet i pol godina rada u fondaciji Phelps je postao poznat, pa ga je i veliki ekonomist, kasniji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. godine Paul Samuelson pozvao da ga posjeti na MIT-u. Već tada počinju pristizati nove ponude za profesuru, pa 1965. Phelps odabire profesorsko mjesto s punim radnim vremenom na University of Pennsylvania i to, kako sam kaže, iz vrlo jednostavnog razloga – volio je biti blizu New Yorka, u čijem je predgradu odrasao i nije mogao zaboraviti povjetarac Michiganskog jezera. Tu provodi plodne godine, razvija svoju ekonomsku misao, a onda jednog dana poželi i raditi i živjeti u New Yorku.

U jesen 1971. godine prelazi na Ekonomsku katedru na sveučilištu Columbia University, a tamo upoznaje i svoju buduću suprugu, Brazilku Vivianu Montodor. Tri godine kasnije stupa u brak s Vivian, a pritom postaje i otac pokćerki Monici. Ugodan obiteljski život i bračna luka gode Phelpsu, što pridonosi intenzivnoj produkciji znanstvenih radova. Faza zrelosti, kako on sam kaže, počela je potkraj ’70-ih i početkom ’80-ih godina, dvadeset godina od njegova doktorata. Tada prestaje težiti istraživanjima i novim idejama, a nastoji sumirati sve što je do tada napravio te počinje pisati i svoj poznati udžbenik iz ekonomije. Ta je knjiga, naziva Politička ekonomija, ugledala svjetlost dana 1985. godine. Iako mu to nije bilo prvo ukoričeno djelo, Phelps je oduvijek smatrao da je to njegova ‘prva prava’ knjiga, debelih korica i najkvalitetnijeg pomno odbranog sadržaja. Preteška da bi bila početnički udžbenik, doživela je brojna, pojednostavljena reizdanja prilagođena ‘školskom’ pristupu te se kao udžbenik koristi na brojnim svjetskim sveučilištima.

Osim toga, objavio je i brojna znanstvena djela, novinske tekstove, makroekonomske studije i prognoze te još 16 knjiga, a neke od prvih su Porezna neutralnost u odnosu na gospodarski rast te Zlatna pravila gospodarskog rasta. Riječ je o čovjeku čija se službena biografija proteže na 30 impresivnih stranica, s dugačkim popisom objavljenih radova, novinskih tekstova, predavačkih i profesorskih gostovanja te savjetničkih funkcija.

Od početka osamdesetih godina Phelps počinje putovati na europska sveučilišta, gdje surađuje na projektima i povremeno predaje. U početku najviše gostuje na njemačkom Sveučilištu u Mannheimu, a kasnije sve više vremena provodi gostujući na Europskom sveučilišnom institutu. Sredinom ’90-ih surađuje i za EBRD-om te na projektima ‘velike sedmorice’ – G7. Devedesetih godina bio je član Međunarodnog udruženja za makroekonomsku politiku u Parizu te suoorganizator međunarodnih seminara i konferencija. Jedno je vrijeme bio i vanjski član Ekonomskega savjeta vijeća EBRD-a te autor većine godišnjih ekonomskih prognoza te institucije. Obavljao je i konzultantsku uslugu u američkom Ministarstvu financija, Financijskom odboru američkog Senata te u Vi jeću FED-a. U novije vrijeme tri godine obavljao dužnost starijeg savjetnika na projektu Italija.

Tijekom svog rada Phelps se dosta bavio pitanjem zarada i siromaštva te razvojem kapitalizma i nesavršenog djelovanja tržišta. Član je brojnih udruga i nositelj mnogobrojnih počasnih naziva. Američki je akademik postao 1981. godine, a počasni član Američke ekonomskih udruge 2000. godine. U potonjoj je jedno vrijeme obnašao i funkciju potpredsjednika. Član je Ekonometskog društva i Njuske akademije znanosti. Bio je Guggenheimov stipendist 1978. godine te stipendist Centra za napredne studije za biheviorističke znanosti. Nositelj je počasnih doktorata i drugih počasnih titula američkih i europskih sveučilišta.

Posljednjih godina Phelps je dosta pisao o uzrocima ekonomskih bumova te razlozima siromaštva u SAD-u. Nakon što je uragan Katrina prošle godine devastirao New Orleans, beskompromisno je u dnevnim novinama Wall Street Journala napisao da su događaji na tom području ukazali na tragičnu manu američke nacije, koja i dalje negira postojanje svoje siromašne radničke klase i koja još nije u stanju spoznati uzroke i lijek tom siromaštvu. Tijekom svog rada dosta se bavio pitanjem zarada i siromaštva te razvojem kapitalizma i nesavršenog djelovanja tržišta u tom kontekstu. Bavio se istraživanjima i uzroka nezaposlenosti te niskih zarada u nižim slojevima radništva. Jedna od njegovih novijih knjiga Nagrađivanje rada (1997.) najbolje prezentira njegove zaključke iz tog područja. Veliko zanimanje posljednjih godina kod Phelps je probudilo zemlje Ju goistočne Europe, a tranziciju u tim zemljama naziva ‘najuzbudljivijim ekonomskim događajem svoga zreloga doba’.

Na pitanje o ljudima koji su utjecali na njegov život Phelps je rekao da ga je ekonomija oduvijek zanimala, čak i u dječačkoj dobi. Posebno je istaknuo utjecaj dvojice profesora i to Williama Fellnera i Jamesa Tobina, koji je i sam dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1981. godine. Mnogo je naučio i od Thomasa Schellinga te Tjallinga Koopmansa, ali poslije je krenuo svojim putem i njegov je rad ipak totalno drugačiji i u drugim područjima od njihova, naglašava Phelps.