Nema propisa koji mogu spriječiti djelovanje ekonomskih zakona. Bogatiji će uvijek od siromašnijih kupiti ono što su naumili. Sve dok građani Hrvatske, npr., ne budu bogati kao Talijani ili Nijemci.
‘Talijanski državljani mogu kupovati nekretnine u Hrvatskoj bez ograničenja koja su vrijedila dosad. Držeći se načela reciprociteta, Hrvatska je kupnju kuća i stanova dosad dozvoljavala samo onim talijanskim državljanima koji su imali dozvolu boravka u Hrvatskoj, a od toga je odustala tek kad se uvjerila da Talijani više ne primjenjuju to pravilo za hrvatske državljane.’
Uvjeran sam da je ta vijest (Večernji list, 10. listopada 2006.) kod bar 90 posto čitatelja izazvala negativnu reakciju u stilu: ‘Ma što nas farbaju ti iz Ministarstva vanjskih poslova! Kakva nama korist od slobode kupovanja nekretnina u Italiji? Otkud nama novac za to! A s druge strane, Talijani će nam pokupovati čitavu obalu.’
Iako se može očekivati da će rezultat biti 100:1 u korist Talijana, hrvatska se javnost napokon mora pomiriti s time da je reciprocitet maksimum koji se može, ali i treba očekivati kad je riječ o otvaranju tržišta nekretnina strancima.
Protiv ‘rasprodaje’ obale strancima ne može se dugoročno pobijediti administrativnim zabranama. Prvo je rješenje uvesti red na tržištu za sve igrače, bili oni domaći ili stranci.
Nedopustivo je, naime, da lokalni moćnici uz blagoslov s državnog vrha stvaraju inflaciju novih dijelova obale koji se preko noći otvaraju građevinskim strojevima i turističkoj gradnji. Kad se uništava obala, svejedno je čini li to ruski ili hrvatski sumnjavao nastali novopečeni bogataš.
A drugo, još važnije, svodi se na ‘jednostavan’ zakon: hajde da građani Hrvatske što prije postanu prosječno bogati kao Talijani, Nijemci ili Austrijanci, pa da se krene u cjenovno nadmetanje za svaku kuću ili parcelu na moru. I da k tome prosječni vlasnik kuće ili zemljišta na Jadranu bude toliko bogat da samo rijetko ima potrebu prodavati svoju djedovinu.
