Posebna je priča današnje tehnologije i staroga dizajna. Reklamiraju se čak i retro mobilnici, a u kućište radioaparata iz pedesetih godina ugrađuje se CD player. No, sve je to strane proizvodnje. Kad bi još postojala Radioindustrija Zagreb, možda bismo mogli ponovno proizvesti neki model iz sedamdesetih. Ili, kad bi postojala Tvornica računala u Bujama, mogla bi na tržištu ponuditi neki od svojih elektroničkih kalkulatora iz osamdesetih, kad se proizvodila i elektronička vaga tvrtke Digitron. A kad bismo se tek prisjetili brojnih proizvoda Fotokemike, Prvo-majskih… Nostalgija i retro trend izvornih lokalnih vrijednosti postoji samo u virtualnom smislu, kao sjećanje, i nešto malo ostataka arhivskih građa. Danas je to doslovno i samo nostalgija, u budućnosti možda i materijal za ambiciozne znanstvene istraživače prošlosti industrijske modernizacije u lokalnom kontekstu.
Proizvodi se smjenjuju vrlo brzo i uz njih se jedva stignemo emocionalno vezati. Za 20 ili 30 godina možda će biti teško probuditi raznježenost starim dizajnom mobitela.
Riječ je o triku koji industrijska proizvodnja periodično izvlači kao važan alat trženja. Trik se ponavlja toliko često da je 90-ih humoristična izmišljotina nazvana US Department of Retro upozorila: ‘Ponostaje nam prošlosti! Već 2005. bit će je vrlo malo!’ To je, dakako, bila medijska ironija, no prilično točna u opisu neprestane izmjene dekadnih kodova u kojoj već i neposredna prošlost postaje predmet nostalgije, čak do te mjere da je ‘američki državni tajnik za retro’ izradio duboku zabrinutost da će javnost uskoro početi osjećati nostalgiju za događajima koji se još nisu ni dogodili – ironizira naš sugovornik.
Medutim, moguće je da nam uskoro doista ponostane prošlosti, jer se danas u vrlo jakoj konkurenciji modeli proizvoda smjenjuju vrlo brzo, traju samo nekoliko mjeseci, kratko se pamte i uz njih se jedva stignemo emocionalno vezati. Zato će za 20 ili 30 godina možda biti teško izazvati raznježenost starim dizajnom mobitela, jer je pitanje jesu li ga današnji tinejdžeri zapamtili, a i modela je bilo mnogo. Takvo ubrzanje otežava normalan proces u kojem neki dizajnerski dosezi postanu lako prepoznatljivi, za razliku od onih iz druge polovine prošlog stoljeća. Čak se i pojam, primjerice, sportskog automobila i danas veže uz neke modele iz tog vremena. Streljiv na predak tehnologije odjednom je bacio u smeće niz proizvoda; tako je gramofon potpuno izbačen iz uporabe i novim je naraštajima uistinu egzotičan proizvod, pa se retro i time može okoristiti.
Retro trend posebno dobre rezultate može dati u turizmu, gdje se upotrebljavaju i etnoelementi. Postojeći master plan hrvatskoga turizma komunikacijski naglašava povratak u prošlost kritičkom ‘Mediteran kakav je nekad bio’. No, na pitanje što je ‘etno’ u turizmu, nije moguće jednoznačno odgovoriti, iako su brojni primjeri obnove tradicijskih načina življenja, rada, prehrane i rituala, a uz to i primjeri stvaranja turističkih proizvoda s tim sastavnica. To je posve definirana retraditionalizacija načina života, što se može shvatiti i kao svojevrsni otpor industrijskoj modernizaciji kakva se u Hrvatskoj događa više od pedeset godina – kaže prof. Vukić. Medutim, skeptičan je kad je riječ o tome koliko će taj trend uistinu utjecati na turizam. – Mediteran, na žalost, više nikada neće biti kakav je bio, i to je civilizacijska činjenica – jednostavno je previše ljudi na premalo prostora – kaže.
No, koliko se retro trend koristi u Hrvatskoj? Hrvatsko se tržište već nakon desetak godina opipavanja novoga vraća brojnim davnim poznatim markama koje jamče kvalitetu. Međutim, njihov je broj – zbog propasti niza tvornica – ograničen.
Taj se trend, kao i svaki drugi koji stiže na rub modernizacije, koristi lokalnim posebnostima. Budući da je u Hrvatskoj od početka 90-ih trgovačka društvena paradigma zamijenila proizvodnu, može se samo očekivati da će se i u tuzemnim okolnostima stalno izmišljati novi poticaji za potrošnju. Hrvatska trgovačka industrija može samo ponovno potaknuti uvozničku aktivnost. I tako će biti sve dok lokalno gospodarstvo ne uspije pokrenuti neki, bar regionalni, gospodarski trend – upozorava dr. Vukić, podsećajući na jednu od najpreciznijih publicističkih studija o psihosocijalnim mehanizmima na suvremenim globaliziranim tržištima – knjigu The Conquest of the Cool Thomasa Franka. Frank tvrdi, navodeći mnoge primjere iz masovnih medija, posebno industrije odjeće, da je preuzimanje obrazaca kontrakulture i njihova komercijalizacija u mainstreamu snagom oglašavanja danas jedan od ključnih procesa stvaranja vrijednosti srednje klase. Je li takvu situaciju moguće paralelno otkriti i u hrvatskom kontekstu?
