Poslovni svijet, bez obzira na brze promjene koje nosi globalizacija, još cijeni postojanost, tradiciju. Godina osnutka na zaglavlju dokumenta tvrtke ima svoju psihološku težinu.
Pri prvom posjetu nekom hrvatskom poduzeću, ujedno 1992., predsjednik Franjo Tuđman obišao je elektroenergetsku tvrtku Končar. U tijeku razgovora s članovima Uprave poduzeća, jednog od najznačajnijih industrijskih poduzeća u bivšoj YU-zajednici, jedan od najbitnijih suradnika Predsjednika zapitao je: ‘Kada ćete promijeniti ime firme?’ Odgovor je iznenadio i predsjednika i njegovu pratnju. Rečeno je, naime, da je odluka Uprave da ime ne mijenja. Na dodatni upit zašto, uslijedio je odgovor: ‘To su nam sugerirali naši inozemni partneri. Rekli su nam: imate čvrstu tržišnu marku (tada pojam brand još nije postojao), prepoznatljivi ste na svjetskom tržištu. Zašto biste mijenjali ime? Znate li koliko je sredstava uložio ABB, jedan od najvećih svjetskih elektroenergetskih giganata, u promjenu imena (nastao je spajanjem švedske firme ASEA i švicarske BB) da bi otklonio nepovoljne posljedice promjene imena?’
Zaključak iz ove slučajne, ali istinite epizode jednoznačan je: poslovni svijet, bez obzira na brze promjene koje sa sobom nosi globalizacija, još cijeni postojanost, tradiciju. Nemali je broj slučajeva u svijetu, napose u Europi, u kojima se godina osnutka stavlja u zaglavlje svakog dokumenta koji izade iz tvrtke i gdje taj podatak ima svoju psihološku težinu.
Ukratko, tradicija je nešto čime se ozbiljne, stabilne tvrtke ponoše, i to ističu kao jednu od svojih tržišnih prednosti. Ono što tvrtku ili neki proizvod čini zaštitnim znakom (ili, suvremenije rečeno, brandom) jesu fascinacija i emotivnost koje se ulažu u njegovu prepoznatljivost. Na Svjetskom poslovnom forumu u Davosu, govoreći o najvažnijim činiteljima uspješnosti u 21. stoljeću, najpoznatiji svjetski menadžeri došli su do zaključka: ‘Ljudi i brandovi umjesto strojeva!’ Zašto? Mnogi eksperti smatraju da su materijalne vrijednosti na današnjem stupnju razvoja pretežito istrošene i nisu više dostatno privlačne niti potiču, pa ih valja zamijeniti nematerijalnim vrijednostima, koje ‘treba izgraditi’. Brand je upravo središnja nematerijalna vrijednost svake kompanije.
Pokazalo se, zapravo, da brandovi igraju odlučnu ulogu u sve zaoštrjenijoj tržišnoj utakmici, gdje nije sve samo u cijeni (koja ostaje bitni element), već su odlučujući činitelji zapravo dizajn, funkcionalnost proizvoda, ambalaža (kad je potrebna), prepoznatljivost i – imidž samog proizvoda ili tvrtke.
Takav novi odnos prema brandu jasno pokazuje da je u zaštitnu marku proizvoda bitno uložiti kreativnost, a to opet pretpostavlja znanje i maštvitost. Sve analize pokazuju, također, da fascinacija i emocije kod potrošača (a za njega se to i radi) izazivaju samo brandovi koji su zaista prepoznatljivi i tržišno prihvaćeni. Dakle, faktor čovjek (kreacija), proizvod (kvaliteta) i tržište (imidž) igraju bitne uloge u stvaranju onoga što zovemo kreativnim tržišnim proizvodom.