Feljton

Prošlog tjedna sud države Pennsylvania presudio je u korist zaposlenika koji su tužili Wal-Mart zbog kršenja propisa o radu. Kompaniju će to stajati oko 62 milijuna odštetnih zahtjeva.

Bentonville, grad u američkoj saveznoj državi Arkansas dobio je ime po Thomasu Hartu Bentonu, senatoru iz Missourija koji je pomogao Arkansasu da stekne status države i da se pridruži Uniji. Ono po čemu se razlikuje od tisuća malih gradića u Sjedinjenim Američkim Državama njegova je odlična zrakoplovna povezanost sa svim dijelovima Amerike. Odgovor na pitane zašto je tomu tako možda će biti jasniji kad se pročita.

Najstariji sin Sama Waltona, Rob, naslijedio je oca na čelnome mjestu Uprave kompanije.

Time magazin proglasio je 1998. Sama Waltona jednim od 100 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća. Više od desetljeća prije toga, 1985. godine, polumjesečnik američkih poslovnih konzervativaca – Forbes – stavio ga je na prvo mjesto ljestvice najbogatijih Amerikanaca. Na tome mjestu naslijedio ga je Bill Gates, vlasnik Microsofta i danas najbogatiji čovjek na Zemlji, ali tek nakon Waltonove smrti 1997. godine. Štoviše, da je Sam Walton danas među živima, on bi bio najbogatiji Zemljanin, s bogatstvom dvostruko većim od Gatesova.

Iako je bio jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Sam Walton nikad se nije smatrao pripadnikom elitnih urbanih slojeva. Cesta koja vodi od aerodroma do Bentonvillea završava na Bulevaru Walton, ključnoj arteriji u kojoj svakodnevno radi 8.000 zaposlenika Wal-Mart. Zna li se još uz to da u Bentonvilleu živi ukupno 26.500 stanovnika, što znači da je doslovno svaki treći zaposlen u Wal-Martu, postavljena je scena za tipično američku priču o tome da se uspjeh može postići i u najvećoj zabiti. Ovdje se odlično uklapa jedna od njegovih najčešće navođenih izjava: ‘Vjerojatno je najveća od svih glupost, i koje sam godinama bio prisiljen slušati od raznih ljudi, bilo je to da grad s manje od 50 tisuća stanovnika ne može osigurati imalo dugotrajniju budućnost velikom hipermarketu.’

Na središnjem gradskom trgu u Bentonvilleu, nasuprot spomeniku ‘hrabrim južnjačkim vojnicima koji su se borili i pali za domovinu’, nalazi se ne prevelik dućan pod imenom Walton’s. Prije 56 godina Sam Walton kupio je taj dućan za 20 tisuća dolara prikupljenih od uštede svog otca. Danas je u njemu neka vrsta ‘spomendoma’ korporacije koja je od malog dućana u pola stoljeća postala najvećim američkim biznisom i samo je prošlu godinu završila s prometom nešto manjim od 300 milijardi dolara.

Wal-Mart je nastao prema modelu u to vrijeme već galopirajućeg K-Marta, samo što je, za razliku od svog prethodnika, klijentelu potražio u ruralnoj Americi, onoj koju je Sam Walton najbolje poznavao i razumio. Rođen u malom mjestu u Saveznoj Državi Missouri, Walton je bio daleko od američkoga gradskog šminkera, posve nenavikao na blagodati američkih velegradova za kojima uzdišu milijuni domaćica gledajući televizijske sapunice na svih pet svjetskih kontinenta. Bio je on, međutim, savršen primjer izdanka velike južnjačke obitelji u mnogočemu usporedive s obiteljima koje u Hrvatskoj odrastaju u okolici Metkovića ili Imotskog. Beskrajno marljiv, beskrajno jednostavan i s usadbenim beskrajnim prezirom za sva urbana prenemaganja, Walton u malim sredinama, u kojima je živjela njegova najbrojnija klijentela, jednostavno nije mogao propasti. Razumio ih je jer je iz njih potekao i unatoč solidnom obrazovanju koje mu je osigurala obitelj, osjećao je da tamo pripada.

Walton je pomno proučavao svaki sindikalni korak i u stopu ga primjenjivao i na svojim ‘neudruženim’ zaposlenicima. Na prvi pogled, jedina razlika između sindikata i Waltona bila je ta da njegovi zaposlenici, unatoč svim sindikalnim povlasticama, nisu plaćali sindikalnu članarinu. Sindikalni lideri odmah su prepoznali zamku ‘besplatnog sindikalizma’ koji je radnike ostavljao bez financijskog zaleđa u slučaju da se odluče na štrajk. Sa svog stajališta bili su u pravu jer, oslobađajući ih plaćanja članarine, Walton je, pogotovo u Bentonvilleu koji se razvio oko sjedišta kompanije, bio sve više vlasnikom nego poslodavcem. Svatko je, doduše, mogao dati otkaz i otići bilo kamo, ali svaki treći stanovnik Bentonvillea i danas je izravno financijski vezan uz Wal-Mart, a vrlo često njegova je plaća i jedini prihod u obitelji.

Hong Euntaek, američki autor korejskog podrijetla, naoko posve bizarno uspoređuje Sama Waltona s Mao Ce-tungom. Riječ je, priznaje, o ‘suludoj ideji’, jer Walton je bio sve samo ne komunist, ali sličnosti su tolike, kaže Euntaek, da se uspoređe nameću same. Maoizam je, za razliku od marksizma, koji je budućnost i izvorište revolucije vidio u urbanom proletarijatu, ishodište svoje inspiracije nalazio u ruralnoj kineskoj zabitii. Upravo poput ‘waltonizma’, obraćao se ponajprije onima koji nisu imali što izgubiti. Njih je zapošljavao, njima je bila namijenjena roba u njegovim trgovinama. Mao je protjerao Čang Kai-šekov ‘urbani’ Kuomintag na Tajvan. Waltonu je za obračun s protivnicima trebalo dulje, ali zato nije imao milosti. Nakon 53 godine michiganski K-Mart bio je stjeran ravno u stečaj. I još jedna sličnost s kineskim ‘velikim vodom’ – Wal-Martovi šefovi i danas navode njegove izreke kada govore o svojoj kompaniji, iako je Walton fizički mrtav od 1992. godine. Njegova su pravila danas otišnuta na osam jezika, uključujući i kineski, i još se smatraju korporacijskom biblijom.

Sam Walton, srećom, nikada nije bio u prilici pročitati to što je o njemu pisao Euntaek. Svako povezivanje s maoizmom nešto je što bi ga posve sigurno izbacilo iz takta. Štoviše, kao prilično zadrt desničar (čak i za američko poimanje) Walton je 1985. pokrenuo program namijenjen iskorjenjivanju ‘plime komunizma’ koja je preplavila obale srednje Amerike. Pokrenuo je žestoku i vrlo skupu kampanju s ciljem reklamiranja privatizacije i kapitalizma. Njegova organizacija šakom i kapom dijelila je stipendije srednjoameričkim studentima dovodeći ih na kršćanska sveučilišta u unutrašnjosti SAD-a. Nadao se, pišu biografii, da će ‘njihova izloženost američkom kapitalizmu u kombinaciji s kršćanskim protestantskim vrijednostima odvratiti mlade umove od petljanja s komunističkim pokrećima’. Toliko o Samu Waltonu i njegovu shvaćanju politike.

Bilo bi, međutim, također pretjerano tvrditi da je Walton izmislio suvremeno poslovanje putem diskontnih trgovačkih lanaca. Nakon studija – magistrirao je ekonomiju na Sveučilištu Columbia, u Missouriju, ‘šegrtovao’ je najprije kod čovjeka simboličnog imena Jamesa Casha Penneyja u Des Moinesu gdje je, navode biografii, zaradivao 75 dolara na mjesec. Još za vrijeme studija aktivirao se u tajnom bratstvu QEBH-u, koje ga je imenovalo doživotnim ‘predsjednikom generacije’. Tamo je upoznao braću Butler koja su u to vrijeme trgovala putem svojih franšiziranih lanaca Federated Stores i Ben Franklin ‘specera’. Walton je otkrivao franšizno poslovanje šireći njihov lanac Franklin Arkansasom. I bentonvillski Walton’s Five and dime poslovao je u početku kao dio lanca Franklin.

Kad mu je, izjavio je svojedobno biografima, postalo jasno da će biti mobiliziran u američke trupe koje su odlazile u Europu u sklopu operacija vođenih tijekom Drugoga svjetskog rata, Walton se, prilično proračunato, zaposlio u tvornici streljiva DuPont u Tulsa, u Saveznoj državi Oklahoma. Tamo je u travnju 1942. godine upoznao i svoju buduću suprugu Helen Robson. Ravnio iz DuPontove barutne Walton se pridružio obavještajnom korpusu Američke vojske, u kojoj je bio zadužen za sigurnost borbenih zrakoplova i zatvorenika ratnih logora. Dogurao je do čina kapetana, iako je većinu tih složenih poslova obavljao na teritoriju SAD-a. Svoj prvi dućan kupio je nakon izlaska iz vojske, od svojih znanaca, braće Butler.

Sindikalci, ali i brojne dobro organizirane nevladine grupe za pritisak ovih dana često proizvode Wal-Mart bog njegove socijalne neosjetljivosti. Ne smijemo ni na trenutak zaboraviti, kažu, da je riječ o najbogatijoj globalnoj trgovačkoj kompaniji s godišnjim prometom od 220 milijardi dolara (mnoge zemlje bi se rado zamijenile s njima barem na godinu dana) i najvećem nacionalnom poslodavcu u SAD-u za kojega danas radi više od milijun zaposlenih, Wal-Martov godišnji prihod penje se i do 2 posto američkog ukupnog BDP-a. Pozitivna strana ove megakorporacije činjenica je da se još nije priklonila globalnom valu otpuštanja koji je i u SAD-u uzeo maha još prije nekoliko godina.

Svoje carstvo Sam Walton je ostavio članovima obitelji – svojoj suprzi, čiji mu je otac pozajmicom od 20.000 USD pomogao u prvom važnom poslovnom koraku, te njihovoj djeci Robu, Johnu, Jimu i Alice. Rob je naslijedio oca na čelnome mjestu u Upravi korporacije.

Mladi sin John Walton poginuo je 27. lipnja 2005., u svojoj 58. godini, leteći neregistriranim malim avionom napravljenim od aluminija s platnenim krilima. Mladi sin godinama se držao podalje od kompanije i obiteljskog biznisa, ali je ipak 1992. godine, nakon očeve smrti, pristao biti jednim od članova Uprave korporacije. Bio je uključen u rad Odbora za financije i strateško planiranje. Na Forbesovoj listi najbogatijih godinama je korak iza brata Sama Juniora.

Preostali dio obitelji nikad se nije izravno uključivao u vođenje korporacije, prepuštali su bratu svoj golemi dio glasova u dioničarskoj skupštini. Čak petero ih je na Forbesovoj listi najbogatijih, među kojima kćeri Samova brata Buda Ann Kroenike i Nancie Laurie, osim obiteljskog naslijeda imaju i vlastite biznise koji su im donijeli milijarde dolara.

Ipak, ono što se nikad nije dogodalo u doba Sama Waltona starijega, unatoč njegovoj političkoj sklonosti radikalnoj ‘latinskoameričkoj desnici, počelo se događati vrlo brzo nakon što su kompaniju preuzeli njegovi sinovi, koji su tatinu ‘političku doktrinu’, očito počeli provoditi i u praksi (on je bio prepametan da bi vlastite ideje shvaćao doslovno). Zbog malih plaća i razmjerno teških uvjeta na radu zaposleni u Wal-Martovim hipermarketima sve češće su skloni javno govoriti o lošim uvjetima rada u korporaciji.

Jennifer McLaughlin, zaposlena u Wal-Martovu supercentru u teksaškom Parizu, objavila je javno da za puno radno vrijeme u Wal-Martu na godinu zaradi 16.800 dolara. To je 1.400 dolara na mjesec, što je, doduše, dvostruko više od plaće hrvatskih prodavačica, ali i drastično niže od prosječnih zarada u američkim većim urbanim središtima.

• Wal-Martovi šefovi koriste se vrlo jednostavnom logikom – kaže McLaughlin – optereće vas fizički i mentalno do maksimuma i čekaju hoćete li puknuti. Oni nemaju što izgubiti, i sve se odvija kao da ste na nekom pokusu: koliko dugo ćete izdržati prije nego što će oni biti prisiljeni zaposliti drugu osobu – rekla je McLaughlin lokalnim novinama, u nastupu bijesa, još rijetkom i hrabrom za američke prilike. Poput nje, i mnogi drugi Wal-Martovi zaposlenici prisiljeni su nakon dnevnog posla preuzimati posljepodnevne ili noćne ‘šihte’ na drugim radnim mjestima. Istodobno, većina ih je danas bez zdravstvenog osiguranja koje bi im, da ga sami plaćaju, odnijelo približno 160 dolara na mjesec.

• Riječ je zapravo o prilično malom iznosu – kaže McLaughlin – ali kad ga morate odbijati od plaće koja ne prelazi 1.400 dolara, triput ćete razmisliti prije nego što se odreknete.

Roba je bila jeftina, definitivno ne visoke kvalitete, ali kupci, naviknuti da ih drugdje ‘deru’, navali su u Walton. On je zauzvrat vodio brigu o tome da im se roba koju su kupili u njegovim trgovinama ne raspadne još na putu do kuće. Minimum kvalitete morao se poštovati.

• Šef nisam ja, niti je to voditelj dućana. Jedini pravi šefovi su naši klijenti, i ako ih ne kažemo slušati, propast ćemo. Oni će jednostavno sav svoj novac odnijeti drugima – još je jedna od Waltonovih poznatih izjava. Zvuči jednostavno, nesumnjivo je točna, ali na prste bismo mogli nabrati domaće biznismene koji su se voljni pridržavati takve jednostavne istine? A da budemo do kraja pošteni – i ne samo domaćih.

Još jedan Waltonov jednostavni recept pokazao se vrlo poticajnim – ponudio je poslovodama uspješnih dućana partnerske ugovore (s ograničenim upravljačkim pravima), ako pristanu sami investirati u dućane kojima su ‘šefovali’. Dodatna motivacija ubrzala je priljev profita u blagajne. Dvanaest godina poslije, u gradu Rogers u Arkansasu, stalnoj bazi Waltonovih, otvoren je prvi Wall-Mart u njegovu vlasništvu. Pet godina poslije bilo ih je 24 s prometom od 12,6 milijuna dolara, godinu dana nakon toga prešli su granicu Arkansasa.

Korporacija Wal-Mart Stores Inc. osnovana je u studenome 1969. godine. Godinu poslije otvoren je prvi distribucijski centar u Bentonvilleu, a promet se popeo na 44 milijuna USD. Tri godine poslije korporacija je uvrštena na Njusoršku burzu i tu počinje njezin boom koji do danas nije zaustavljen.

Sam Walton umro je 5. travnja 1992. u svojoj 74. godini, kratko vrijeme nakon što ga je tadašnji američki predsjednik George Bush (otac) odlikovao ‘predsjedničkom medaljom slobode’. Naslijedio ga je najstariji sin Sam Robson Walton, na Forbesovoj listi već godinama među prvih deset najbogatijih ljudi na svijetu, ali ‘samo’ na mjestu predsjedavajućeg u korporativnoj Upravi.

Zbog malih plaća i razmjerno teških uvjeta rada zaposleni u Wal-Martovim hipermarketima javno su progovorili o lošim uvjetima rada u korporaciji.