Kompjutoraški spas u proizvodnji dijelova za high-end proizvode

Prosječna hrvatska IT tvrtka ima sedam zaposlenih i ne može sudjelovati na raznim javnim natječajima koji često pretpostavljaju velike prihode ili bankovna jamstva. Kad bi se njih nekoliko povezalo ili spojilo u poslovnu grupaciju, njihovo znanje, financijska moć i utjecaj na tržištu bili bi nezamislivo veći.

Domaća ICT industrija u 2004. godini brojila je više od 1.400 tvrtki i zaposljivala više od 23 tisuće ljudi. Neki bi rekli mnogo, no posljednji relevantni podaci analitičke kuće IDC pokazuju da će nam, zahvaljujući brzom razvoju tehnologija i potrebama tržišta, do 2008. godine nedostajati više od osam tisuća stručnjaka, većinom inženjera i programera. Prekliani je u Hrvatskoj samo osam ICT tvrtki upošljavalo više od 200 zaposlenih, i sve su pripadale sektoru telekomunikacija. Kad bi se nadležne institucije sada počele brinuti o tome kako generirati nove stručnjake, zatekle bi se u priličnome vremenskom škrcu.

Vjerujem da je trajni nedostatak institucija u kojima se obrazuju mladi stručnjaci osnovni problem obrazovnog sustava. Istraživanja pokazuju da Hrvatska još izvlači korist od specifičnih znanja stečenih u bivšoj državi. No, vrijedi se zapitati držimo li i danas u obrazovanju korak s modernim kurikulumima, koji se mijenjaju pod utjecajem intenzivnoga tehnološkog napretka. Te promjene u obrazovanju šire globalni prostor konkurentnosti, i pojedinaca i cijelih država. Moramo se zapitati koliko doista ulažemo u znanje – na sveučilištima i u centrima za istraživanje i razvoj – bez kojega je svaka rasprava o konkurentnosti ozbiljno ograničena. Svi ti podaci prilično su zabrinjavajući. Oni nedvojbeno ukazuju na važnost ulaganja u obrazovanje, ali i važnost okrupnjavanja i međusobne suradnje, jer globalno je tržište odavno krenulo tim putem.

Fragmentacija domaće IT industrije na visokoj je razini i ne dođe li vrlo skoro do okrupnjavanja, brojne male tvrtke zateći će se u problemima i sam će im opstanak biti stavljen u pitanje. Tada će im biti krivi svi: Europa, Vlada, država, konkurencija, a svi mi za svoj uspjeh ili neuspjeh ipak moramo odgovarati sami.

Uvijek zanimljiva tema, o kojoj često i rado razgovaram, jesu tvrtke koje nemaju nijednog zaposlenog, a stvaraju dodanu vrijednost. Njih se trebamo bojati više od konkurencije sa Zapada ili Istoka, jer su oni istinska nelojalna konkurencija. Tim bi tvrtkama nadležna tijela trebala pokucati na vrata i pitati ih kako je moguće takav rad.

Jedan posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj radi upravo u ICT industriji. Tako je u približno 1.200 domaćih IT tvrtki zaposleno oko 9.300 radnika, dok u samo 141 tvrtki u telekomunikacijskom sektoru radi gotovo 15 tisuća ljudi. Trend pokazuje da će se u informatičkom sektoru ta brojka povećavati, a u telekomunikacijskome smanjivati, ali proces konzolidacije telekomunikacijskog sektora neminovan je i on se posljednjih nekoliko godina postupno i događa. Prema vrlo grubim procjenama, podijelimo li brojke zaposlenih, čini se da u hrvatskoj IT tvrtki radi prosječno sedam zaposlenih. Male tvrtke tako prevladavaju na našem tržištu. One nemaju mogućnost sudjelovanja na raznim javnim natječajima koji često pretpostavljaju velike prihode ili bankovna jamstva, pa su nekonkurentne. Kad bi se njih nekoliko povezalo ili spojilo u jednu poslovnu grupaciju, njihovo znanje, financijska moć i utjecaj na tržištu bili bi nezamislivo veći. Povećala bi im se konkurentnost.

Jedan od danaka globalizaciji jest smanjenje konkurentnosti zapadnih država u odnosu na dalekoistočne, pogotovo kad je riječ o hardveru. Primjerice, proizvodnja hardvera u Kini je masovna, u izrazito velikim serijama i s gotovo nenormalno niskom cijenom rada. Slična je situacija i s tržištem softvera; njegova proizvodnja u Indiji posljedica je outsourcinga velikih softverskih tržišta prema zemljama s dovoljno velikim brojem visokoobrazovanih stručnjaka, uz nisku cijenu rada. Zapadnoeuropsko tržište također bi lježi prve slučajeve takvog trenda, budući da se sve više proizvodnje i razvoja seli u Indiju i Kinu. Kako da hrvatsko tržište softvera i hardvera doskoči tom fenomenu, teško je reći. No neosporno je da se s njima ne možemo i ne smijemo boriti njihovim oružjem – jer je njihovo oružje jače – naime, jeftinije je. Hrvatska industrija svoj prostor može naći samo u industrijskim nišama i u prodaji znanja.

Prostor za konkurentnost, pa čak i na polju hardvera, domaće bi tvrtke trebale tražiti u specijalizaciji i odabiru industrijskih niša, jer masovna proizvodnja postoji negdje drugdje i neusporedivo je jeftinija. Proizvodnjom dijelova za takozvane high-end proizvode domaći bi stručnjaci dobili prostor da na globalnom tržištu pokažu što znaju i mogu, a takvim tipom industrijske niše postali bi prepoznatljivi na tržištu. Zašto bi se mikročipovi za određene procesore ili industrijska računala proizvodili u Njemačkoj ili Francuskoj kad u Hrvatskoj posjećujemo znanje da ih proizvedemo? Prvo rješenje za plaćanje parkiranja mobitelom osmišljeno je i kreirano u Hrvatskoj, a danas ga koriste i Londona ili Praga.

Globalne trendove zastupljenosti usluga, softvera i hardvera Hrvatska također prilično prati. Izvoz IT hardvera tako čini najmanju komponentu, s 20 milijuna kuna izvezenih proizvoda. Regionalno gledano, Hrvatska se time izborila za poziciju koja je bolja jedino od Bugarske i Rumunjske, a uvelike zaostaje za ostalim zemljama u tranziciji, dok o usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama nema ni govora. Upravo zbog takvih podataka svoju budućnost trebamo vidjeti u specijalizaciji i znanju, a ne u proizvodnji.

Donedavno i nadležne institucije nisu pokazale razumijevanje za domaću IT industriju, pa tako, primjerice, softver nisu smatrane proizvodom. Tako su sve IT tvrtke koje se bave proizvodnjom softvera, a koje su željele sudjelovati u projektu poticajnih sredstava Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, bile glatko odbijene. One naime, prema riječima te institucije, nisu proizvođači, jer softver nije proizvod. Neobična definicija, ali ona se, na sreću, nakon više koju su digle određene odbijene tvrtke, promijenila.

Hrvatska na polju tehničkih znanosti ima dobro obrazovan kadar, ali osim nedostatnog broja stručnjaka, oni nisu konkurentni u odnosu na Kinu, Indiju, Bugarsku ili Rumunjsku jer su troškovi njihova rada mnogo viši. Ne zato što bi bili nezamišljivo skupi, već stoga što su troškovi njihova rada previsoki. Također, PDV na usluge dodatno postavlja administrativne prepreke za konkurentnost Hrvatske u proizvodnji softvera. Nerijetko je tu i neshvaćanje državne administracije da budućnost naše zemlje ne leži u tradicionalnim gospodarskim granama, poput proizvodnje željeza ili gradnje brodova, nego u našem znanju, a s time u vezi i u novim tehnologijama, a prije svega u našoj sposobnosti da u toj prilagodbi budemo brzi.

Širenje na zemlje regije izuzetno je važno upravo za domaći informatički sektor. Danas već zaista veliki broj hrvatskih IT tvrtki posluju na tržištima regije, najčešće u zemljama bivše Jugoslavije, nudići svoja prilagođena rješenja, znanje i iskustvo i ostalim tržištima. Za izlazak na strana tržišta najčešće se odlučuju tvrtke sa snažnjom financijskom moći jer je on u većini slučajeva povezan s određenim vremenskim periodom investiranja u to tržište, bez ikakva profita. Od softverskih i uslužnih kompanija na taj su se korak vrlo uspješno odlučile tvrtke poput Combisa, IN2, B4B, Megatrenda, Gisdate, dok se u trgovackom dijelu poslovanja svakako ne može izostaviti HG spot, koji je svoj koncept povoljne maloprodaje hardvera preselio u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu.

Rješenja za probleme uvijek postoje. Ona leže u našoj sposobnosti da surađujemo i radimo zajedno te da se okupimo. Ulaganje u znanje i razvoj, kako stručno tako i upravljačko, izuzetno je važno za ekonomski razvoj, a on vodi i rastu vrijednosti u IT industriji. Povezivanjem i zajedničkim nastupom prema državnim institucijama zasigurno bismo bili učinkovitiji i organiziraniji i mogli bismo utjecati na porezna opterećenja, na administrativne prepreke. Mogli bismo realizirati kvalitetne projekte, bili oni mali ili veliki, te sudjelovati u cjelokupnom razvojnom sustavu zemlje, služeći kao primjer i pružajući pomoć drugima. Ne smijemo zaboraviti ni našu IT dijasporu. U svijetu danas radi veliki broj hrvatskih IT stručnjaka koji su svoj kruh potražili u Americi, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Stalna suradnja s njima izuzetno je važna za domaću IT industriju, jer oni su svoja znanja ponudili i prodali globalnom tržištu i na njemu se potvrdili kao vodeći stručnjaci. Kad bismo ulagali u vlastite obrazovne kapacitete i poticali školovanje za deficitarnu znanja te na taj način smanjivali stopu nezaposlenih, domaća bi IT industrija mogla biti jedna od najkonkurentnijih u Europi.