Home / Edukacija i eventi / Mobbing u školi prvi je korak do mobbinga na poslu

Mobbing u školi prvi je korak do mobbinga na poslu

Hrvatsku je javnost prošlog tjedna šokirala vijest da je skupina učenika jedne srednje tehničke škole zamalo objesila (o vješalicu za kapute) svoga školskog kolegu. Činjenica da su ostali učenici gledali, odobravali i snimali cijeli događaj sljedeća je stvar koja izaziva trnje jeze. Objesiti kolegu na vješalicu za kapute možda im se učinilo dobrim štosom. Nisu razmišljali o posljedicama. Profesorica iz te iste srednje škole za medije je izjavila kako mladi nasilnici do tada nisu pokazivali devijantno ili nasilničko ponašanje. Ne čudim se tome. Zar nisu i mnogi krvnici iz nedavnog rata bili naši mirni i dobri susjedi, naši prijatelji iz djetinjstva? Zar nisu uglađeni menadžeri i kolegice s besprijekornim manirama često ‘krovoci’ koji se psihički iživljavaju na kolegama na poslu?

Izjava poput: ‘Klinici su se uvijek tušili i što je tu čudno!? relativiziraju slučaj, ali jesu li samo mediji krivi zato što pišu o stvarima koje su se ‘oduvijek događale’ ili je u pitanju činjenica da danas drugim očima gledamo na pojave koje smo u djetinjstvu nazivali ‘nestašlukom’, a kada ti isti klinici odrastu, slično ponašanje zovemo maltretiranjem na radnome mjestu (mobbing). No u groznom opisanom događaju ima i nešto izuzetno pozitivno: reakcija profesora, roditelja žrtve i društva bila je pravodobna i adekvatna. No, tko je zapravo odgovoran za ponašanje djece? Roditelji, škola, mediji, društvo u cijelosti? Prvenstvena odgovornost ipak je na onima koji su svojom odlukom donijeli na svijet dijete za čije postupke pred društvom odgovaraju do njihove punoljetnosti.

Danas bi trebalo biti lakše nego ikad odgajati djecu. Literatura, internet, psiholozi, pedagozi, tečajevi i škole… A kako zapravo odgajamo svoju djecu? Za što ih osposobljavamo? Uspješno obavljen proces odrastanja – od pelena do zrelosti – nemoguće je bez dobrog odgoja. Uspijemo li kao roditelji u tom procesu, rezultat je sretan pojedinac, obitelj, društvo. Što se događa kad zakažemo u odgoju? Posljedice su mnogobrojne, a rezultat je nepotpuno ljudsko biće – osjećaj zakinutosti koji lako preraste u neuspjeh ili neprihvatljivo ponašanje. Propustimo li pružiti ljubav i sigurnost, mogli bismo podjednako odgojiti žrtvu ili mučitelja. Tijekom razdoblja odrastanja, ali i kasnije. Zanemarenost, nepoštovanje, manjak vremena i ljubavi onemogućit će dijete da izraste u cjelovitu osobu i da izrazi svoje potencijale na kreativan način.

I u siromaštvu i u bogatstvu mogu se odgojiti jednako nezadovoljni ljudi, a samo su oblici izražavanja tog nezadovoljstva različiti. Pasivnost koja je neimaštine i ograničenja kod jednih, opsesivnost i nezasitnost kao rezultat bogatstva i potrošačkog društva kod drugih. Imajući na umu porazne posljedice pogrešnog odgoja, odgovornost je ipak na strani roditelja ili odgojitelja. Kako onda odgojiti sretnu i cjelovitu osobu? Recepta nema, ali tu mogu pomoći ljubav, poštovanje, posvećenost, otvorenost i bliskost. Kada je smisao odgoja poticanje kreativnosti, omogućavanje samostalnosti i razvijanje sposobnosti, onda i život ima dublji smisao.

Razvijanje samodiscipline, toliko važne za prevladavanje životnih teškoća, ne postiže se željeznim disciplinom – nametanjem autoriteta i treniranjem strogoće. No jednako tako ni ignoriranjem potreba koje malo biće svakodnevno postavlja pred nas. Imate li vremena za svoje dijete? Odgajanje s uvjerenjem da je dijete koje odgajamo vrijedno naše ljubavi i poštovanja postižemo upravo ono što opisuje pojam dobrog odgoja: dajemo priliku njegovu punom potencijalu da se razvije. I onda nam izazovi pokvarenog svijeta, medija i izopačenosti ne predstavljaju nepremostivu teškoću. A kao odrasli ljudi cijenimo sebe i one oko sebe.

Na nedavno održanoj tribini Grada Zagreba o mobingu ponovno je aktualizirana ova tema. Bilo je riječi o potrebi edukacije zaposlenika i poslodavaca i sustavnom senzibiliziranju javnosti u vezi s tim problemom. No prevencija i mjere suzbijanja trebaju ići i šire od toga. Bilo bi dobro napokon educirati i roditelje i pomoći im savjetima kako se odnositi prema sve većim izazovima koje kao roditelji imamo. Nasilje ne poznaje dobre, niti bilo koje druge granice. Nadam se kako nećemo čekati da netko plati životom cijenu pokretanja sustava radi rješavanja takvih situacija.

Kako biti dobar roditelj:

Osvijestiti svoju odgovornost kao roditelja brinući se o svom djetetu (i štiteći ga gdje treba)
Redovito odvojiti potrebno vrijeme za komunikaciju s djetetom bez isprike bilo kojeg tipa (i stalno se prilagođavati)
Izgraditi bliskost i vrednovati međusobne odnose
Pomoći svom djetetu u odrastanju educirajući se i tražeći pomoć kad nam zatreba
Ne priječiti djetetu da se otisne u samostalni život, kada za to dođe vrijeme, vezujući ga uza sebe