Home / Poslovna scena / Oporučno ću odrediti da tri generacije moje obitelji ne mogu prodati Franck

Oporučno ću odrediti da tri generacije moje obitelji ne mogu prodati Franck

Bez obzira na to što ste ‘samo’ predsjednik Nadzornog odbora, još mnogo radite? – Ako sam predsjednik Nadzornog odbora, to ne znači da nemam što raditi. Kod nas nema nikoga tko ne radi.

Jesu li i druga dva člana Nadzornog odbora Francka toliko angažirana? – Oni nisu profesionalci, a ja jesam.

Što znači biti profesionalac na mjestu predsjednika Nadzornog odbora? – Ja to radim cijeli život, oni ne. Još sam u radnom odnosu.

Niste li poželjeli uživati u blagodatima mirovine? – Ne, odmah sam se aktivirao. Dužnost predsjednika Nadzornog odbora obavljam zajedno s dužnošću direktora Ivera konzaltinga, poduzeća koje je vlasnik Francka. Zapravo i više radim kao direktor Ivera nego kao član Franckova Nadzornog odbora.

Zašto ste uopće otišli s mjesta predsjednika Uprave Francka? – Otišao sam zbog svojih razloga. Ekipa se pomlađuje. Praktički je došlo do smjene generacija. Bilo je potrebno da i ja odem. Nisam vječan… I drugi se moraju pripremiti za vođenje tvrtke. Ne smije se dogoditi da se nova ekipa dovede u situaciju da ne bude spremna kad bude trebalo voditi tvrtku.

Ali, bolje je da se sve i dalje odvija pod vašim nadzorom? – Da, to više što sam postao većinski vlasnik. Stoga je logično da želim paziti na sve i nisam sklon upuštati se u veliki rizik.

Javnost ima dojam da Franck i ne ulazi ni u kakve rizike, čak i po cijenu zaostajanja u rastu. – Ta je ocjena pomalo proizvoljna. Javnost želi da se uvijek nešto trži i preprodaje. Kod nas se stvorila posebna klima, ljudi samo žele da se nešto prodaje. I kao da ne mogu podnijeti da postoji hrvatsko poduzeće koje drže hrvatski ljudi i od kojeg žive hrvatski radnici. Ne znam otkuda vam takvo pitanje.

Moje pitanje proizlazi iz tekstova o Francku i vama koji se pojavljuju u medijima, a koje vi nikada ne komentirate. Sve što se napiše, ostane višjeti u zraku. Franck se osobito često i rado spominje u krugovima ulagača na burzi. Svima njima Franck je iznimno privlačan za ulaganje. – Franck je organizacijski zatvoreno privatno vlasništvo. Zato postoji Ivero konzalting, tvorba većinskih dioničara koji su se udružili i osnovali poduzeće upravo zato da nam nitko ne može prići bez naše volje. Dakle, smisao tog poduzeća jest da smo svoje dionice pretvorili u uloge. Pojedinac može otići, no ulog ostaje u poduzeću. Tako smo se zaštitili. Mnogi su nas htjeli i prodavati, i kao da im je žao što se Franck ne prodaje. Međutim, mi smo odavno htjeli takav način vlasništva. Franckova ekipa, uključujući i mene, nije se mijenjala ni u kritično vrijeme. Pretvorba je provedena po mjeri radnika. Tu je začeto dioničarstvo sasvim drugog tipa od onoga kod drugih poduzeća i zato je opstalo. Govoriti o tome da Franck ne preuzima rizik apsolutno je netočno. Naš najveći rizik bio je obraniti se od preuzimanja. I tome smo doskočili, jer smo uvijek išli dva koraka ispred. Naravno da se danas, kad je sve gotovo i kad smo uspjeli u svojoj namjeri, postavljaju pitanja zašto Franck nije prodan ili načet da se proda.

Vrši li se još pritisak da se tvrtka proda? – Pritiska ima, a kad bi se objavilo da se Franck prodaje, bilo bi ih i znatno više. Pritisak se vrši i dalje sa svih strana, iako ne dajemo nikakve znakove da se prodajemo. Uostalom, zašto bismo se prodali? Mislim da se prodaju neuspješne tvrtke, a kad je riječ o uspješnim, nema razloga za to. Što znači prodati uspješnu tvrtku? To znači dobiti novac koji ne možete uložiti u nešto propulzivno jer nećete moći uložiti u nešto bolje. Kad bismo prodavali svoje poduzeće, ne smatram da bismo dobili nešto bolje. Samo bismo se igrali financijskog meštarenja. Što bih učinio s novcem od Franckove prodaje? Ne znam. Zato Franck neću prodati. Ostavit ću ga obitelji, a u oporuci ću napisati da ga tri generacije ne smiju prodati.

Prema tome, Franck nema ni prodajnu cijenu? – Nema je. Tvrtka nije ni pripremljena za prodaju. To je rad koji zahtijeva nekoliko mjeseci, ne može se tek tako reći ‘idemo prodati poduzeće pa što bude’. Nismo u takvoj situaciji. Nas zanima nešto drugo, nešto što druga hrvatska poduzeća manje-više ne ostvaruju. A to je da želimo pronaći partnera za suradnju. Tu zapravo nije riječ o prodaji, nego o partnerstvu. Ako takvih partnera ima, a ima ih, onda je to nešto drugo. Ostvarimo li takvu suradnju, onda to će vjerojatno biti prvi takav slučaj u Hrvatskoj.

Za što tražite partnera, za proizvodnju kave? – U Francku ne postoji samo kava.

U kojem točno segmentu? – U onome kojim se Franck bavi, drugo vam ne mogu reći.

Recite bar zašto vam je potreban partner? – Radi tržišta, jer u Hrvatskoj ne postoji mogućnost udruživanja prehrambene industrije, konzorcija ili nečega sličnog. Pokušavali smo naći zajedništvo tako da se u odgovarajućoj sinergiji ne dira vlasništvo nego kapital. Kako za to u Hrvatskoj nema izgleda, okrenuli smo se prema van. Nama, odnosno poduzeću kao što je Franck, treba šire tržište od našega, a sami smo preslabi. Objektivno, ubaciti se među velike igrače bilo bi ravno propasti. Nama trebaju partneri s kojima ćemo stvoriti jednu jaču asocijaciju na tržištu. Mi smo izvrstan proizvođač, proizvodimo prema najvišim standardima, ali valja znati da smo predstavnici male zemlje. S četiri i pol milijuna stanovnika ne možemo drmati svijetom.

Za koja tržišta tražite partnera, istočna ili zapadna? – I istočna i zapadna. Očekujemo da će biti lakše na istočnim, međutim, imamo snagu da s pojedinim proizvodima zahvaćamo i neka zapadna tržišta.

Hoće li tu zapravo biti riječ o modelu nakon kakav dogovaraju Agrokor i Delta? – Kad je riječ o modelu, razlika je velika. Mi smo proizvodna organizacija, a Agrokor je i proizvodna i prometna organizacija. Što će biti od spajanja s Deltom, to tek treba vidjeti.

Dokle ste došli u tragranju za partnerom? – Pred vatima smo.

Postoji, dakle, konkretna strana tvrtka… – Da. Ali neću vam reći o kojoj je tvrtki riječ. Ne mogu zbog partnera, još nismo gotovi.

Što je s projektom punionice vode u Lici koji ste najavljivali prije dvije-tri godine? – Idemo u to, bez daljnje. No, kad je o tome riječ, još je milijun stvari koje treba riješiti.

Dakle, niste odustali od tog projekta? – Ne, zašto bismo? I taj projekt radimo iz vlastitih investicijskih sredstava.

I dalje bez zaduživanja u bankama? – Da. Sami investiramo koliko možemo, tako je najsigurnije.

Kada bi se taj projekt mogao realizirati? – Iduće godine.

Hoćete li tu tražiti kakvog partnera? – Hoćemo, u prodaji. Nije mudrost puniti vodu ako imate izvor. Mudrost ju je prodati.

Vi ste jedan od najpoželjnih dobavljača. Vjerujte imate dovoljno snage da vežete pro- – Daleko od toga da brand nosi sve one dobre strane kompanije. Prvo, nismo željeli pogriješiti, tražili smo najbolju vodu. Imamo sreće da smo u tome uspjeli, da su europske analize pokazale da raspolažemo s najboljom vodom. To je jedna od pretpostavki zašto se Francku može vjerovati i što proizvodi i kojeg je voda sastava. Znamo da si Franck ne može priuštiti da prodaje proizvod koji nije ispitao. Tako i voda mora podleći klasifikaciji i ispitanju. Nije svaka voda – voda.

Koliki će biti red veličina proizvodnje? Hoćete li jurišati na vrh? – Svaki proizvođač, bez obzira na želje, mora znati svoje mogućnosti. Za pet godina se ne može dogoditi streljiv skok. Naše vrelo ima mogućnost od 150 milijuna litara. Bit ćemo zadovoljni ako za dvije do tri godine osvojimo drugo ili treće mjesto. Ambicija je jedno, a realnost drugo. Napravit ćemo sve i da bude mo prvi, ali vidjet ćemo.

Što će partner donijeti Francku? – Donijet će nove poslove, novo tržište. Pa negdje moramo prodati proizvod. A do kupca se dolazi putem maloprodaje, to je jasno.

Što očekujete od tog ugovora, posebice kad je riječ o prihodima? – Svakako očekujemo proširenje posla. A ne možete proširiti posao a da ne dobijete novu vrijednost.

Koliku? – Ne znam. Želimo postaviti novu tržišnu konstelaciju u svojoj branši. Tu će Franck imati svoju ulogu, a partner svoju. On će raditi za nas i mi za njega.

Kada bi se ugovor mogao realizirati? – Iduće godine.

Zašto ste rekli da u Hrvatskoj nije moguće stvoriti konzorcij? – Bilo je pokušaja, sâm sam pokušavao desetak godina. No ništa se ne može postići jer u Hrvatskoj prevladava različita vlasnička struktura, što je svakako važan čimbenik koji je smetnja stvaranju konzorcija. Kod nas prevladava mišljenje da, ako netko nije stopostotni vlasnik, neće s drugima ići u poslovanje. Kad bi se na neki način stvorio konzorcij u prehrambenoj industriji Hrvatske, bio bi to velik i važan potencijal i partner koji bi lako mogao stati u obranu interesa proizvodnje i trgovine. Paradoksalno je da velike zemlje imaju model konzorcija, a jedna mala zemlja kao što je Hrvatska, s tako izrazitom prehrambenom industrijom, nema. To me natjeralo da idem dalje, da tražim partnera izvan Hrvatske.

Jeste li kao vlasnik definitivno povukli iz Podravke, je li to riješeno? – Jesam.

Za koju ste cijenu prodali Podravkin paket dionica? – Nije važno.

Franck bi mnogim tvrtkama bio i poželjan vlasnik. Ali, kad je o tome riječ, vi mirujete. Je li moguće da se ne usudite upustiti u bilo kakvu akviziciju? – Nije točno da se kod nas ništa ne događa. Mi radimo svoj posao, radimo ga vrlo dobro, no mnogo je razloga zašto o tome ne govorimo. Industrija je ozbiljan posao i toga se držimo. Ja sam gospodarsko biće i tako funkcioniram. Zbog toga sam i prestao komunicirati s novinarima.

Niste mi odgovorili zašto bježite od akvizicija. – Franck najviše vezujemo uz kavu. U Hrvatskoj se njome od rata do sada bavilo bar stotinu obrtnika, a iz redova predratne industrije ostao je samo Franck. Nekoliko godina prije rata kavu su imali i Podravka i Prodex. Podravku smo mi ‘pospremili u džep’, a Prodex se ugasio. I što da kupimo? Sve drugo je na razini obrta. Razlikujemo se od njih, mi smo jedini vrhunski proizvođači. Prva smo tvrtka koja je dobila certifikat ISO 22000, što je dokaz da radimo prema najboljim europskim metodama. Da i kupimo neko poduzeće, što ćemo time napraviti? Ništa. Imamo kapaciteta i više nego što nam je potrebno za hrvatsko tržište i zato nam je bolje ne bacati novac za takvu, nama nepotrebnu, investiciju. Ne znam što bih kupio iz te branše, nemam što kupiti.

Vi očito ne pripadate školi koja kupuje manje od sebe da bi ih ugasila i kupila si tržište. – Druga bi stvar bila da u Hrvatskoj u tom segmentu proizvodnje postoje dvije ili tri veće tvrtke, no ima ih mnogo više, a sve su na razini obrta. Kavu zna svako pržiti, no njihovo po- manje kvalitete nema veze s nama. Začas kupite postrojenje i u garaži pržite kavu. To su prirodsti pogoni.

Ali, bez obzira na sve, takvi su pogoni Francku otešli priličan komad tržišta. – Kad bismo uzimali u obzir broj proizvođača, morali bismo ih kupiti 10 do 15. Što bismo s njima napravili? Pojavit će se drugi s vrlo malom investicijom. Za takvima ne idemo. Mi idemo malo težim, ali sigurnijim putem. Konkurencija nam je zapravo bila bezakonje u segmentu kave. Kod nas je samo mali dio proizvođača radio legalno. Kakvo je u Hrvatskoj bilo stanje prije nego što smo uveli markice, ne trebam ni govoriti. Švercalo se i nekoliko tisuća tona kave na godinu. Isto tako, problem je što postoje dva poreza na kavu. To je nonsens. Kava nije fetiš pa ne treba postojati trošarina na nju. Kava se svugdje u razvijenom svijetu smatra prehrambenim proizvodom, samo kod nas ne. Prije se ona, odnosno njezina kvaliteta, nije ni kontrolirala. Nije se kontroliralo što se uvozi i mi smo zbog toga imali velike probleme. Kvaliteta kave pala je do krajnje granice.

Kakva je danas situacija? – Markice su prije dva-tri mjeseca počele davati rezultate. Cijene su se konsolidirale – to je prvi znak da su markice postigle učinak. Ni sada ne treba isključiti mogućnost šverca, ali mnogo manje nego prije.

Koliko vas pogađa rast cijene srove kave na svjetskom tržištu? – Cijena nas pogađa kao i svakoga drugog proizvođača, nismo iznimka. U posljednjih godinu dana cijena je porasla 60 posto, međutim to se odnosi na sve.

To se ne primjećuje na vašem poslovanju u prvih šest mjeseci? – Ne, ali i nas stavlja u položaj u kojem se moramo boriti. I zato smo u svoju ponudu uveli brand B, što se odrazilo na dobit. To je bolje nego da smo kupili kakvo poduzeće s kojim ne bismo dobili na kvaliteti. Osim toga, morali bismo ulagati. Druga bi stvar bila da nemamo dovoljno kapaciteta, a imamo ga. Proizvodnja se stalno unapređuje i ne želimo kvariti imidž.

Kakav je odnos proizvodnje turske kave i mješavina? – Proizvodnja klasične kave u Europi je pala, stagnira. Proizvode se razne mješavine, primjećuje se cappuccino. Tako je i kod nas. Nismo očekivali da će mješavine dobiti toliko zamah. Na Zapadu Europe taj trend je već prošao i širi se prema Istoku, gdje se, dakle, više traže mješavine kave. I Hrvatska se uklapa u taj trend.

I kakav je danas taj odnos između turske kave i mješavina? – Mješavine danas čine 10 do 15 posto ukupne potrošnje kave. Sigurno je da potrošnja espresso kava raste, a za domaćinstvo pada.

Je li to opasnost za Franck? – Ne. Modernizirali smo svoj pogon i za mješavine pa ćemo i tu uzeti svoj dio.

Franck je jedna od tvrtki bez ikakvih dugova. Hoće li tako i ostati? – Danas je zaduživanje za razvoj sasvim nešto drugo nego prije deset godina. Tada je, kad su kamate bile vrlo visoke, bilo opasno biti u velikom dugu. Stoga nismo htjeli ulaziti u kredite. Smatrali smo: ako propadnemo, nacija neće zaplakati ne bude li kave. Kava je bar danas dostupna. Sve smo investirali koristeći vlastita sredstva.