Nisam baš sigurna da će istrage koje pokreće postupak protiv Hrvoja Petrača uistinu razjasniti tajnu tajnih računa iz devedesetih godina i pružiti odgovor na pitanje ‘tko je opljačkao Hrvatsku’. Ali gotovo sam sigurna da će se na kraju sapunice pokazati tko je zapravo bio (politička) meta i što je bio cilj akcije otkrivanja tajni trgovine oružjem u devedesetima. Kad je o korupciji u trgovini oružjem riječ, stvari su mnogo složenije nego što nam se to nastoji prikazati. I nije to naša specifičnost – taj model funkcionira posvuda.
Lijepi primjer složenosti te igre je danas već davna ali poučna Afera Bofors. Ulogu Elliota Nessa u njoj preuzela je jedna novinarka, kolegica Chitra Subramaniam. Tijekom godine i pol, uz dragocjenu pomoć ‘izvora’ iz redova trgovaca oružjem svjetskoga ranga, novinarka je istraživala, a napokon i dokazala, da su enormno visoke provizije za kupnju helikoptera od švedske tvornice Bofors završile na računima bliskih suradnika tadašnjega indijskog premijera Rajiva Gandhija. Zbog afere, Gandhi je izgubio izbore. A Subramaniam je shvatila da je to zapravo bio pravi cilj dragocjenog ‘izvora’ iz redova trgovaca oružjem.
I veliko hrvatsko razotkrivanje korupcije u trgovini oružjem, koje je u ulozi svojevrsnog pokajnika pokrenuo Hrvoje Petrač, jedan od značajnijih trgovaca oružjem u tom ratnom razdoblju, počelo je upravo godinu dana prije parlamentarnih izbora. Ne bi me iznenadilo da se politička meta (i) ove potrage za istinom ukaže negdje prije izbora. Više bi me iznenadilo da se uistinu uđe u trag provizijama. Naime, Hrvatska je zbog UN-ova embarga bila prisiljena kupovati oružje na crnom tržištu, što dodatno komplicira istragu. Crno tržište oružja je mjesto na kojemu se intenzivno isprepliću države, odnosno njihove obavještajne strukture i kriminalni milje, kao nužni posrednik između dva fina klijenata kakvi su države. Jer, helikopter, MIG, raketi bacači ili brod puškomitraljeza ne mogu se kupiti bez znanja i prešutne suglasnosti države. Korupcija je pak sastavni dio te trgovine ‘na crno’.
Hrvatska je zbog embarga trebala ljude koji znaju kupovati oružje na crnom tržištu i ljude koji se usude dovesti ga u zemlju. I tu su u pomoć priskočili ugledni poslovni ljudi, poput Franje Gregurića ili Gorana Štroka, koji su prethodno radili u vanjskoj trgovini i poslovali s naftom, dakle, u djelatnostima koje podrazumijevaju i neke dodatne nejavne djelatnosti, kao i dobru umreženost. Za Armiju BiH je, recimo, velik posao u naoružavanju obavio Adil Zulfikarpašić, ugledni intelektualac i humanitarac. Kad ste čuli da je itko pitao za njihove provizije? No uz takve profesionalce, ratne su prilike iznijedrile i novi val hiperpoduzetnika, poput nekadašnjih suradnika i prijatelja, a danas protivnika Hrvoja Petrača i Vladimira Zagorca.