Ni nakon intenzivnog razmišljanja nije nimalo jasnije koja je poenta filma Vrag nosi Pradu, osim da se napravi skupa dizajnerska prezentacija i ženskog publici omogući užitak gledanja uglavnom neukusnih kreacija. Naravno, i da se dobro zaradi od sasvim sigurno basnoslovnih sponzorskih ugovora. Da bi bar donekle uspio, film ipak mora imati neku osnovnu ideju, neki razlog postojanja. Tu je to nemoguće naći. Da pače, i u slučaju pouka koje priča pokušava iznjedriti nije sasvim jasno koja je od ponuđenih, a poprilično su različite, ona za koju se redatelj odlučio. Razlog je, dakako, sasvim jasan – ni redatelj to ne zna.
Trajanje od 109 minuta u takvom je okolnostima prava muka, pogotovo kad se svih 109 minuta ne događa ništa, kad je svaki ozbiljniji dramaturški pokušaj gotovo komičan i kad su svi odnosi, koji su trebali biti oslonac scenarija i filma, potpuno nerazvijeni. Redatelj Frankel nema relevantno holivudske iskustvo, već je pravi mali veteran serija, pri čemu u oči upada režiranje nekoliko nastavaka Seksa i grada.
Veternika Meryl Streep vjerojatno je jedna od najboljih glumica svih vremena, osoba koja ima bezbroj lica i svaki put ponudi neku dimenziju više. Ostatak ekipa je anonimiran i nije ponudio ništa pametljivo, no to je u takvom promašaju nemoguća misija. Čak ni kratku recenziju nije lako napisati o filmu koji nemate za što primiti jer se sastoji od hrpe nabacanih ideja bez neke logike i smjera.
Uglavnom, Andy Sachs je nadobudna, posthipijevska naivka koja je došla u veliki grad u potrazi za novinarskom karijerom. Živi s dečkom čija je kuharska karijera vrlo perspektivna i nizom duhovnih prijatelja. Sad se, dobivši posao kod zmaja, urednice modnog časopisa Miranda Priestly, nade u rasijepu između anonsiranih i relativno siromašta s jedne strane i glamuroznog, ali nemirosrdnog svijeta mode s druge strane… Ako ste modni freak, gledajte; ako niste, propustite.
