Hoće li vranac ugroziti plavac

Dugo se već pripovijeda da u ovo doba godine Pelješcem prolaze konvoji cisterni s makedonskom registracijom. Ne da bi kupili naš plavac, nego da bi iskrcali svoj vranac gradima, podrumima, povijesti vinogradarstva, ali i o samoj Makedoniji.

Zemlja čija je ukupna površina 25.000 četvornih kilometara ima, stoji na stranici, čak 35.000 hektara vinograda. To je manje od službenih statističkih hrvatskih podataka koji govore o 58.000 hektara, ali mnogo više od stvarnih koji se kreću oko 13.000 hektara. Navedeno je i pedesetak vinarija, a najveća je posvećen i ozbiljniji prostor koji obuhvaća i nekoliko lijepih recenzija makedonske vinske scene objavljenih uglavnom u austrijskim medijima.

U opisu najveće vinarije Skovin spominju se internacionalne sorte semillon, muškat, rizling, teran, cabernet sauvignon, merlot, ali i Europi nepoznat vranac. ‘Svijetlojubičasto bistro vino jedinstvene voćnosti s dahom čokolade i jasno istaknutih tonova eukaliptusa svježe je i jasno aromatično, a svojim decen- tnim tonovima barriquea može biti i ekskluzivni izvoznji proizvod’, riječi su kojima Austrijanci opisuju Skovinov Vranec 2003. godine, a onaj tri godine stariji, uz mnoštvo prekrasnih epiteta, nazivaju čak i čudesno jedinstvenim.

Ova vinarija izvozi 13.000 tona vina na godinu u rinfuzi u Njemačku, Austriju, Češku, Sloveniju, odnedavno i Japan, a odavno i u Hrvatsku. Te se činjenice trebamo bojati ako već povezuju plavac mali i vranac. Dugo već kolaju priče da u ovo doba godine Pelješcem voze konvoji cisterni s makedonskim registracijama. Ne da bi kupili naš plavac, nego da bi iskrcali svoj vranac. Gdje, to se službeno ne zna. Možda bi odgovor na to pitanje mogli dati dalmatinski vinari koji se ovih dana okupljaju na Sabatini u Starom Gradu na Hvaru. U sklopu jednog od okruglih stolova o stanju vinarstva i vinogradarstva na otocima i o tome bi trebalo biti riječi, osim ako se ne misli da je makedonskim prijevoznicima preskupo plaćati trajekte pa do- laze samo na poluotok. A taj vranac već je po- žnjeo ozbiljne uspjehe u Hrvatskoj. Crnogorski Vranac Pro Corde, tvrtke Plantaže, bio je čak šampion zagrebačke Vinovite, a recentne berbe upravo se predstavljaju u elitnom zagrebačkom hotelu Westin. Unatoč tome, ta sorta nikad neće dostići kvalitetu dobro vinificiranog plavca malog. Vranac se i u nas uzgaja, ali nijedne nije prešao onu tanku liniju koja razdvaja famozn ‘domaći vino napravljeno samo za sebe’ od do- ista dobrog vina.

Vranac je, i to makedonski, uspio stvoriti posve nezasluženu famu u određenim, mahom ženskim, krugovima, i to vinom T’ga za jug. Prije nekoliko godina u nekim se kolumnama u ženskim časopisima učestalo pojavljivala fraza da je riječ o vinu koje uopće nije loše s obzirom na to da stoji 25 ili još manje kuna za butelju. To zvuči dobro, ali jednostavno nije istina. T’ga za jug tipično je vino kod kojeg maleni ostatak neprovrelog šećera ne oplemenjuje vino, nego mu prirodna slatkoća služi isključivo zato da sakrije njegove mane. Potvrđuje to i činjenica da je suhi Vranac istog proizvođača, tvrtke Tikveš, gotovo 30 posto skuplji od polusuhog skrivenog pod fantazijskim i romantičnim imenom ‘Tuga za jugom’. ‘Suho je vino iskreno poput gole žene’, davno je napisao do- ajen hrvatskog vinskog novinarstva Srečko Ljubljanović i u ovom primjeru to je najočitije. Slatkoća T’ge za jug je poput ‘šlafroka’ kojim će neka gospoda prikriti strije ili ostale detalje koji je poružnjuju, a suho će vino taj ogrtač ponosno skinuti i hrabro se pokazati u iskrenom svjetlu.

Ne stoji čak ni tvrdnja da je vino dobro s obzirom na cijenu jer se i deseci hrvatskih crnih vina boljih od T’ge za jug, među njima je i dosta plavaca, mogu kupiti za manje od 30 kuna. A o makedonskim, poput primjerice, Bovinovih crnog pinota ili merlota da se i ne govori. Uo- stalom, T’gu za jug ni sami Makedonci ne spo- minju na linku makedonskih vina objavljenom na Decanter.comu.