Jesenska sezona konferencija u punom je jeku

Jesenska sezona konferencija u punom je jeku. Premijera Sanadera očekivali su na konferenciji Zagrebačke burze u Rovinju. Nije došao ni on niti i jedan ministar. Moglo se očekivati da će dati podršku izvoznicima na HBOR-ovoj dubrovačkoj konferenciji. Opet nije bilo ni premijera niti i jednog ministra. U ponedjeljak je u Cavtatu održana konferencija Agencije za promicanje izvoza i ulaganja (APIU). Opet bez premijera i ministra.

Svaka čast državnim tajnicima Martini Dalić i Anti Žigmanu, koji su se u ime Vlade pojavljivali na spomenutim skupovima, ali izostanak njenih najodgovornijih članova sasvim je jasan signal koliko Vlada drži do financijske zajednice, izvoznika i stranih ulagača.

Puna istina je, vjerojatno, mnogo lošija od ignoriranja. Sanaderova Vlada s jedne strane zapravo nema što novoga reći o pitanjima financijskih tržišta, izvoza i poticanja ulaganja. S druge strane, odavno se dokazalo da premijer i ministri ne žele slušati ono što im se iz poslovne zajednice na takvim skupovima poručuje ili prigovara. Ako i dodu, održe govor, pa u prvoj pauzi nestanu.

Sanadera počinju sustizati olako dana obećanja. Napravi predstavu s ‘regulatornim giljotinama’, izvoznim ofenzivama ili privatno-javnim partnerstvima i sličnim marketinškim štosovima, ali nakon toga se gotovo ništa ne događa. Osim toga, Vlada i dalje nema nikakvu stvarnu strategiju čije bi dijelove promovirala u dijelovima poslovne zajednice koji bi je trebali provesti.

Rasprave na drugoj konferenciji o stranim ulaganjima za rast hrvatskoga gospodarstva pokazale su svu slojevitost o kojoj treba voditi računa ne bi li strane direktne investicije stvorile radna mjesta i ubrzale rast BDP-a iznad tranzicijskih jednih 4 posto godišnje.

Državna tajnica za strategiju Martina Dalić ponovila je svoju omiljenu tezu da Hrvatska ne treba odabirati prioritetne grane, nego treba stvarati povoljne poslovne uvjete za sve, pa neka ih najbolji iskoriste. Ta ekonomistica ima pravo na takve stavove. Oni su uostalom zapisani i u Osnovama strategije koje je Vlada ljetos na brzinu usvojila uoči godišnjih odmora (i na koje se Sanader od tada nikad nije javno pozvao).

Rasprava u Cavtatu je, međutim, pokazala da u toj teoriji ima malih napuklina. Strani ulagači trebaju određeni tip radne snage. Ako je nema – otići će negdje drugdje. Što bi onda Hrvatska trebala raditi? Školovati na tisuće inženjera svih specijalnosti, pa čekati kakva će se potražnja za njima pojaviti. Ili reći investitorima: ‘Molim vas, pričekajte pet godina, sad ćemo početi školovati kadrove koji vam trebaju.’

Ili priča o javno-privatnim partnerstvima (JPP). Sanaderu i društvu sve je završilo prihvaćanjem smjernica za JPP. Dijalog na skupu Agencije za promicanje izvoza i ulaganja između zagovornika JPP-a Saše Marenjaka i predstavnika bankarske zajednice Bože Prke pokazao je da su javno-privatna partnerstva skuplja od klasičnih kredita i da bi trebalo tražiti da se za svaki takav projekt javnosti predoči vrlo precizna računica.

Tu raspravu, naravno, nije čuo nitko od relevantnih kreatora ekonomske politike. Pa će se čuditi ‘kao pile glisti’ kad za koju godinu isplivaju malverzacije.

Pitanje je, dakle, što učiniti da bi se premijera i njegove ministre navabilo na ove važne skupove (bit će zanimljivo koliko će minuta Ivo Sanader, ako uopće dođe, ostati na predstojecem skupu ekonomista u Opatiji)?

Cinici bi predložili da se u sredini konferencija održi nekakva opera. Navodno je to premijerova slabost. Ako i to ne upali, skupove bi možda, umjesto u Opatiji, Rovinju, Dubrovniku ili Cavtatu, trebalo organizirati – u Veroni.

Postoji i ozbiljan prijedlog: Organizatori, dovedite nekoga iz Europske komisije! Ova Vlada ne drži do svoje poslovne zajednice, ali je jako željna dodvoriti se bruxelleskoj administraciji.