Rođen u jednom od najsmrdljivijih mjesta na svijetu, u Parizu u 18. stoljeću, Jean-Baptiste Grenouille, čovjek s nevjerojatnom sposobnošću raspoznavanja mirisa, donosio je smrt praktički svakome koga bi upoznao. Počevši od majke, koja umire ubrzo nakon što ga je rodila. Film je, kao što je opće poznato, ekranizacija famoznog romana Patricka Süskinda, a mene je asocioira na povlačenje neobične paralele. Možda će zvučati šokantno, čak skandalozno, ali jediničak/koljač Jean-Baptiste ima jednu zajedničku crtu s junacima filmova Veliko plavetnilo i Lužinova obrana. Junaci svih triju filmova, naime, imaju jedan jedinstven, neponovljiv talent za nešto, i taj ih talent, ta strast i opsjednutost potpuno odvajaju od realnog svijeta, vrlo brzo proždiru i ubijaju. Doduše, dok su Veliko plavetnilo i Lužinova obrana mnogo sličniji, u osnovi identični uradci uz jednu razliku u stilizaciji poante, Parfem je ipak nešto posebniji i maligniji.
Kako bi što vjernije slijedio roman, Parfem je prezentiran narativnom tehnikom, što je urodilo poprilično razvučenim filmom, koji kako odmiče postaje sve naporniji. Zašto, teško je reći. Nije pretrpan suvišnim scenama ili dramaturškim digresijama, ali nedostaje mu neke konkretnije razrade. Jean-Baptiste, čovjek sa savršenim njuhom, počinje ubijati opsjednut željom da sačuva mirisnu bit osobe i načini savršen parfem. Originalna priča, ali kraj je pompozno pozerski unatoč tomu što je svakako moralo biti iznimno interesantno na setu na kojemu su se snimale posljednje scene. Riječ je, naime, o masovnoj orgiji. Potkraj se zapada i u pretjerani nadrealizam i simbolizam, što je često zamka za neumjerenost, odnosno kvaziartističnost. U ušima vam vjerojatno zvoni prezime Tykwer, ali ga ne možete smjestiti – Trči, Lola, trči. Obećavajući, iako ne sasvim dokazan redatelj.
