Lik i djelo

O bjavljanjem da je za 10 milijuna kuna stekao sedam tisuća redovnih dionica, što čini 17,5 posto ukupnoga temeljnoga kapitala (i isto toliko glasova na glavnoj skupštini) Ingre d.d., Marijan Kostrenčić je postao najveći pojedinačni dioničar u toj tvrtki. Ingrine je dionice kupio od Darka Ostoe, koji je dotad bio najveći dioničar s 9.937 dionica, odnosno 24,84 posto ukupnoga temeljnoga kapitala. Zanimljivo je da je Ostoj zadržao 2.937 dionica (7,34 posto glavnice) i tako s prvog ‘pao’ na četvrto mjesto liste deset najvećih dioničara Ingre.

Marijan Kostrenčić je višestruko vezan za Ingru. Prvo zaposlenje dobio je 1982. u (tadašnjoj) Ingri. A ta tvrtka u devedesetima je stekla i 72,55 posto poslovnog udjela u Intelu, u kojem je većinski partner dotad bio Marijan Kostrenčić, tako da je Igor Oppenheim usporedio i direktor Intela. Sada Kostrenčić stječe Ingrine dionice, pa bi, postane li njen većinski dioničar, posredno još jednom mogao postati i vlasnik Intela. Brokeri pretpostavljaju da među ostalim dioničarima Ingre d.d. sigurno ima i onih koji u ime i za Kostrenčićev račun skriveno drže Ingrine dionice.

Marijan Kostrenčić rođen je 8. ožujka 1959. u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao u klasičnoj gimnaziji i diplomirao na Pravnome fakultetu. Od 1982. do 1987. radi u Ingr, a od 1987. do 1991. u Inatoursu (tvrtki kojom se Ina neuspješno okušala u turizmu). U Inatoursu je nakratko bio i potpredsjednik poslovodstva. Tijekom 1991. prihvaća mjesto šefa kabineta Zvonimira Šeparovića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova. U Ministarstvu vanjskih poslova osniva odjel za vanjsku trgovinu, strana ulaganja i koncesije. Nakon što 27. svibnja 1992. Zvonimir Šeparović na svoje iznenađenje mora napustiti fotelju ministra vanjskih poslova, i Kostrenčić mora otići, pa kao partner pristupa u konzultantsku tvrtku Intel d.o.o.

U Intelu d.o.o., osim dotad postojećega pravno-poreznog, Kostrenčić razvija i međunarodno-pravni konzalting. Spretno iskorištavajući međunarodne veze i poznanstva iz kratkog razdoblja rada u Ministarstvu vanjskih poslova, postaje konzultant za Hrvatsku Philip Morrisu, Unileveru, Allied Domecq, Mobilkomu, Creditanstaltu, Ericssonu, Coca-Coli (europske filijale američke kompanije) i ostalima.

Kostrenčića, međutim, više zanima pravni menadžment, a manje međunarodno-pravni konzalting. Zbog toga usporedno sa savjetničkim poslovima i upravljanjem Intelom d.o.o. od 1995. do 2000. postaje i potpredsjednik Lure zadužen za reorganizacije. No, prinos prijateljstvo između Marijana Kostrenčića i Luke Rajića naglo ‘puca’ 2000. godine i Kostrenčić odlazi iz Lure. U međuvremenu, i neki dotadašnji veliki međunarodni Kostrenčićevi klijenti (Philip Morris, Coca-Cola i drugi) prelaze drugim pravnim konzultantima u potrazi za savjetničkim, a ne menadžerskim uslugama.

Godine 1998. imenovan je predsjednikom Nadzornog odbora Večernjeg lista. Po tome će u javnosti postati poznatiji nego po svim dotadašnjim poslovima i angažmanima. Kostrenčićevim izborom za predsjednika Večernjaka Nadzornog odbora započinje otuđivanje te profitne tvrtke iz portfelja Mirovinskog fonda. Prema mišljenju većine poslovne javnosti, projekt otuđivanja profitabilnog Večernjega lista iz portfelja Mirovinskog fonda, u vrijeme u kojemu je sve više umirovljenika u potrazi za hranom skupljalo otapke ispod pultova na tržnicama, s gledišta poslovnog morala vrlo je dvojben poslovni pothvat. Neki članovi Upravnog vijeća Mirovinskog fonda iz tog razdoblja pripisuju upravo Marijanu Kostrenčiću ‘autorstvo’ pravnog vođenja projekta dvojbeno ‘off-shore’ prodaje Večernjaka. No, Kostrenčić ostaje predsjednik Nadzornog odbora i nakon što je ‘pukla’ ta pravno dvojbena prodaja Večernjaka off shore Caritas fundu, odnosno Ivici Nujiću i Pavi Zubaku.

Kostrenčić ostaje predsjednik Nadzornog odbora i u vrijeme kad Vlada zahtijeva od Mirovinskog fonda da pokrene postupak poništavanja otuđivanja Večernjaka iz portfelja Mirovinskog fonda, kao i nakon što je Vlada odustala od postupka poništavanja. Ostaje Kostrenčić predsjednik Nadzornog odbora i u vrijeme kad se prvotno zamišljeni projekt otuđivanja Večernjaka iz portfelja Mirovinskog fonda ‘spašava’ ubranom preprodajom novom, kako su tada govorili ‘strateškom partneru Strijene iz Austrije’. Kostrenčić kao predsjednik Nadzornog odbora Večernjaka odgovara i novom strateškom partneru, pa je na toj funkciji ostao sve do danas.

Iz činjenice da je Marijan Kostrenčić postao predsjednik Nadzornog odbora prije nego se Večernjak počelo otuđivati iz portfelja Mirovinskog fonda, pa i nakon što je ‘raspuknuta’ off shore prodaja ‘pokrpana’ uvodenjem Strijene kao formalnog vlasnika, javnost je uvjerena da je Kostrenčić u Nadzorni odbor namjestio netko tko je cijelo vrijeme iz pozadine kreirao dvojbenu privatizaciju Večernjaka nakon što je jednom već bio privatiziran (Večernjak je poslovao kao dioničko društvo dok je bio u portfelju Mirovinskoga i ostalih fondova).

Valja podsjetiti da portfeljem Mirovinskog fonda u to vrijeme upravlja Mladen Strukan, kojemu se sudilo u procesu Kutli i ostalima, i kojeg se spominje i u ostalim aferama. Premda je Marijan Kostrenčić sudjelovao i osmislio brojne poslovne pohvate, mnoge vrlo uspješne, za cijeli život ostao će zapamćen po svojoj ulozi u prodajama Večernjeg lista. Upućeni kažu da je jedina i najveća ‘frka’ s poslovnim pohvatima prijetila Kostrenčiću zbog Večernjaka kad je predsjednik Mesić (neuspješno) pozivao na potpunu istragu, od koje se odustalo.

Prijatelji i suradnici kažu da Marijan Kostrenčić dobro govorio više stranih jezika, da je okretan, može biti ugodan u društvu i može razgovarati jednako s lordom kao i s ‘običnim’ ljudima. Član je više nadzornih odbora, u VIPnetu i bar još pet, šest drugih, ali do zaključenja ovog broja nismo uspjeli doznati kojih sve. Bio je jedno vrijeme i u Zagreb filmu kao neka vrsta kriznog menadžera, a kažu i da je sudjelovao u privatizacijskoj priči zagrebačkih Kinematografa. Prisno je prijateljevao i s Lukom Rajićem, Ninom Pavićem, Matom Perkovićem, dugogodišnjim zamjenikom i ravnateljem Porezne uprave Ministarstva financija, itd. Marijan Kostrenčić je sposoban pravni menadžer koji u realizaciji poslovnih pohvata ispituje granice mogućega.