Opinion Maker

Vlade, bez iznimaka, nisu preuzimale odgovornost u upravljanju hrvatskom ekonomijom, već su se stvari odvijale mahom po inerciji zatečenih struktura predtranzicijskog vremena. Nakon relativnog oporavka u posljednjih nekoliko godina, hrvatskoj ekonomiji predstoji opasnost zadržavanja sadašnje nepodnošljivo visoke stope nezaposlenosti već od 14 posto.

Sve analize dosadašnjeg tijeka ekonomske i političke tranzicije, koja traje više od desetljeća, ukazuju na zaključak da Hrvatska nije niti pričušno iskoristila svoje šanse. Iako su stabilizacijskim programom premijera Valentića još u jesen 1993. godine, osim makroekonomske stabilizacije i uvode nja nove nacionalne valute, bili predviđeni neusporedivo značajniji ciljevi vezani uz dugoročni održivi rast kojim bi se otklonile posljedice rata i visoka nezaposlenost te Hrvatska približila po razvijenosti zemljama EU, većina tih ciljeva nije se ostvarila.

Domaći proizvod je doduše porastao, kvaliteta života građana također, ali se, na žalost, nisu promijenile ekonomske strukture. Dominacija osobne potrošnje, uz kontinuirani rast udjela financijskih i drugih usluga na račun industrijske proizvodnje, govori o propuštenim šansama restrukturiranja nacionalne ekonomije kao temeljnom preduvjetu uspješnijeg uklapanja ne samo u europsko integrirano gospodarstvo, već i u novu globalnu podjelu rada.

Nakon relativnog oporavka u posljednjih nekoliko godina, kao neposrednog rezultata razvoja u financijskom sektoru, hrvatskoj ekonomiji predstoji opasnost dugoročne stagnacije, odnosno zadržavanja sadašnje nepodnošljivo visoke stope nezaposlenosti već od 14 posto. Mađarski primjer, gdje ovih dana visoki proračunski deficiti prizivaju tamošnju vladu na povećavanje poreznog opterećenja i suočavanja s prijetnjom seljenja stranih industrijskih investitora u jeftinije zemlje, može predstavljati vrlo ozbiljno upozorenje i hrvatskoj Vladi. Postavlja se pitanje koji su stvarni uzroci sporog restrukturiranja domaće ekonomije i zaostajanja u razvoju i rastu?

Tranzicija je u Hrvatskoj duboko obilježena političkom ekonomijom, sporom ekonomskom demokratizacijom i nesposobnošću kreatora ekonomskih politika da razumiju nove makroekonomske paradigme. Nedosljednost u liberalizaciji tržišta i politički inspirirana privatizacija ne samo da su bile barijera ubrzanom rastu, već su stvorile neke nove ravnoteže koje su se odražavale u problemima distribucije stvorenih novih vrijednosti između socijalnih grupa i privrednih sektora. Nedostatak srednjega društvenog sloja nije samo puka floskula, već predstavlja jedan od najvažnijih problema domaće ekonomije.

Domaća potražnja za industrijskim robama, koju uobičajeno generira srednje imućni segment stanovništva i koja stvara pretpostavku malim i srednjim domaćim poduzećima za rast poslovanja i novo zapošljavanje, jednostavno je izostala. Niska kupovna moć stanovništva generira potražnju za jeftinim robama, koje u pravilu domaća industrija nije u stanju proizvesti po tim cijenama, te posljedično rast uvoza i vanjskotrgovinskih deficiti te rast kredita i bankarsko zaduživanje u inozemstvu. Politička redistribucija nacionalnog bogatstva u korist uskog sloja bogatih nije dobra niti za jednu nacionalnu ekonomiju, a posebno ne za male ekonomije kao što je hrvatska. Tranzicija akumulacija bogatstva stvara lažne slike i reducira poduzetničke motive, kao glavne komponente ekonomskog rasta. Uz rijetke izuzetke, poduzetnici nastali silom okolnosti u tranziciji u pravilu su rijetko skloni daljnjem razvoju svojih poduzeća i zadovoljavaju se bogatstvom stečenim u kratkom roku.

Oni koji bi u privatnom sektoru hrvatske ekonomije trebali biti glavni nositelji rasta i razvoja umorni su od tranzicije i u pravilu nemotivirani za nužnu ekspanziju izvan okvira domaćeg tržišta. U onim sektorima u kojima su vlade velika državna poduzeća prodala globalnim kompanijama, kao klasična transakcija ‘popunjavanje proračunskih deficiti za udjele na domaćem tržištu’, ne može se ni očekivati posebno dinamičan rast. Sve dosadašnje vlade uporno tvrde da država nije dobar vlasnik i da je potrebno sve i odmah privatizirati, što je potpuno netočno i vrlo površna interpretacija liberalne ekonomske doktrine.

U suvremenim ekonomijama ne samo da nije važna priroda vlasništva, već su mnogo važniji sustavi upravljanja koji imaju za cilj stvaranje nove vrijednosti za sve svoje vlasnike, pa tako i za državu. Nepoduzetnička klima koja godinama vlada našom ekonomijom zapravo je posljedica nerazumijevanja tržišne ekonomije i relikt starih društveno-ekonomskih odnosa, u čemu država prednjači.

Velika glad za što jeftinijom robom manifestirala se i na otvorenju novog City Centera One u zagrebačkom Jankomiru. Jedna od velikih prepreka rastu predstavlja i napuhavanje vrijednosti nekretnina i vrijednosnih papira na domaćem tržištu. Inozemni investitori će, potaknuti očekivanjima daljnog rasta tržišnih cijena tih oblika imovine, a na valu ulaska u članstvo EU, i dalje vrlo rado ulagati na obali ili u poslovne objekte u unutrašnjosti. Rezultat takvih ulaganja bit će vrlo malo novih radnih mjesta uz istovremeni rast uvoza i vanjskog zaduženja. Javni radovi u području infrastrukture samo će dolijevati ulje na ovu vatru, tako da se može očekivati daljnja eskalacija cijena nekretnina i ruskog ruleta malih ulagača.

Ako slab privatni sektor nije u stanju dinamizirati ekonomske tokove te eliminirati nezaposlenost i siromaštvo, što su ciljevi svake odgovorne politike, postavlja se pitanje tko može riješiti ta temeljna pitanja hrvatske ekonomije i društva. Aktivnija uloga države, ne samo kao kreatora pravila igre, već i kao jednog od najaktivnijih tržišnih igrača, nezaobilazna je, ma što o tome mislila politička elita i domaći ekonomisti-zastupnici liberalnih škola. Osim programiranja nekih općih strateških mjesta i ekonometrije na visokoj razini, hrvatska ekonomija mora u vrlo kratkom roku izabrati put nove makroekonomske doktrine.

U novom makroekonomskom okviru sanacija javnih financija predstavlja prvi prioritet, ali i definiranje uloge središnje banke u direktnoj alokaciji kreditnog potencijala banaka i kreiranju onoliko novca koliko je potrebno za dinamiziranje rasta. Inflacijska opasnost od dodatnoga strukturiranog povećavanja ponude novca ionako nije empirijski dokazana, kao ni učinci ubrzane inflacije. Primjer dugoročne recezije u Japanu, usprkos primjenama restriktivnih novčanih politika i ubrzanoj liberalizaciji tržišta, kod upućenih se ekonomista spominje kao primjer koji će potvrditi potrebu uvođenja nove makroekonomske doktrine u igru ne samo velikih nego posebno malih ekonomija. Ali za to je potrebna sposobna izvršna vlast, puna demokratizacija ekonomije i društva te konačan odlazak tranzicijske političke elite.