Drugi predsjednički mandat najdesnijeg ljeverčara Latinske Amerike

Preživjevši niz korupcijskih i političkih skandalova koji su na početku izborne kampanje oslabili njegovu uvjerljivost, Luiz Inácio Lula da Silva ipak je zaradio drugi mandat na brazilskim predsjedničkim izborima nakon što je u drugom izbornom krugu pomeo svojega protivnika Geralda Alckmina s više od 60 posto glasova. Za Lulu su se na izborima, na kojima se glasovalo između dviju lijevih opcija, opredijelili najsiromašniji slojevi Brazila jer im je tijekom svojega prvog mandata odškrinuo vrata boljeg života omogućivši im donekle veću zaradu i otvorivši prostor za pad cijena osnovnih proizvoda.

• Glasovala sam za Lulu jer on vodi brigu o siromašnima, a to mi znači daleko više od svih priča o navodnoj korupciji, koje je u Brazilu iako oduvijek bilo – rekla je nakon izlaska iz biraštva 56-godišnja Jane Cunha novinaru New York Timesa i precizno ocrtao trenutačno političko i socijalno okruženje u najvećoj zemlji Latinske Amerike i jednoj od najvećih svjetskih ekonomija.

Lulu, međutim, osim siromaša vole i bankari, koji su upravo u vrijeme njegove četverogodišnje vladavine doživjeli značajne koristi.

Drugi, važniji dio nedvojbeno je na Lulinu osobnom daru za komunikaciju s najširim narodnim slojevima.

Lula, nadimak koji je dobio još u djetinjstvu navodno jer nije htio da ga zovu Luiz, što u narječju njegova kraja znači ‘lignja’, bivši je sindikalac, podrijetlom iz nepismene radničke obitelji, oskudno formalno obrazovan, ali, poput prema obrazovanju srodnoga kolege, bivšeg predsjedniku SFRJ Josipa Broza Tita, s nepogrešivim osjećajem za bilo radničke klase, sloja stanovnika koji nije najbrojniji samo u Brazilu nego i u cijeloj Južnoj Americi. Upravo zbog tog osjećaja on je, uostalom, i službeno promijenio ime dodavši sindikatima i širokim narodnim masama prepoznatljiv nadimak Lula. Bez toga bi se, naime, mogao kandidirati samo kao Luiz Inácio da Silva, a ljudi s istim imenom, prema njegovim ričima, u Brazilu ima previše. ‘Tko bi tada znao da sam to ja?!’ rekao je u jednom od kasnijih intervjuja.

Nisko obrazovanje i siromašno podrijetlo (rođen 1945. kao seljačko dijete u Caetésu, u zabačenu kraju brazilske države Pernambuco) ponovno su se pokazali uspješnim koktelom za osvajanje biračkih simpatija. Najveća zamjerka njegovu protivniku Alckminu bilo je upravo to da potječe iz previsokih društvenih krugova i da kao visokoobrazovani liječnik vjerojatno ne shvaća stvarne probleme najbrojnijeg sloja birača s donjeg dijela društvene ljestvice. Birači su čak i javno, bar prema pisanju brazilskih medija, priznavali da Alckmin ‘vjerojatno u izbore kreće s boljim programom’, ali zamjerali su mu potpuni nedostatak karizme, što u zemlji s eksplozivnim temperamentom stanovnika poput Brazila znači i najvjerojatniju potpunu nemoć kad je riječ o upravljanju ljudima. Zamjerali su mu i da je na Lulu nasrnuo pregresivno, previše se koristeći u svojoj kampanji zabilježenih prije tjedan i pol na biralištu u São Paulu.

Za razliku od obrazovanog liječnika Alcmina (svojeg nekadašnjeg političkog saveznika), Lula je odustao od školovanja nakon 4. razreda. Počeo je raditi kao čistač cipela na ulicama São Paula, zatim kao ulični prodavač svega i svačega, sve dok se sa 14 godina nije skrasio na ‘dobrom poslu’, radeći u tvornici za preradu bakra. U to se vrijeme, navodno, (biografi se u vezi s tim još ne mogu složiti, a Lula šuti) ponovno upisao u školu i dogurao do gimnazijske maturalne svjedodžbe. U politiku je ušao preko sindikata, čiji je član postao s 19 godina, nakon što je zbog nezgode na radnome mjestu ostao bez prsta na ruci. Budući da je tadašnja bra- toga proglasili izdajnikom, gotovo je odmah promijenio većinu svojih izvornih političkih (a osobito sindikalnih) načela. Umjesto obećavanih ‘dubinskih socijalnih promjena’ njegova je vlada krenula u smjeru koji bi se najtočnije mogao nazvati reformističkim i pod utjecajem (pa i uz pomoć) MMF-a provela mirovinsku reformu, uvela nove porezne i radne zakone, čarani do danas.

Lúcia Hippólito, profesorica političkih znanosti koja je i jedna od najglasnijih komentatorica političkih zbivanja u Brazili, oglasila se u medijima odmah nakon izbora s tvrdnjom da ‘Brazil ostaje u teškoj institucionalnoj krizi i da nema nikakvih znakova da bi ona mogla brzo završiti’. Hippólito smatra da predsjednik ni danas, nakon već jednog odradenog, a po mnogim egzaktnim mjerilima prilično neuspješnog mandata, nema nijednoga kompetentnog političkog operativa koji bi za njega radio u vrijeme dok ga ‘u Parlamentu čekaju mnoge zamke’. Kad govori o ‘parlamentarnim zamkama’, Hippólito vjerojatno cilja na repove dviju teških afera od kojih je prva Lulu gotovo udaljila iz predsjedničke utrke (želimo li biti iskreni, udaljila bi vjerojatno svakog europskog igrača, ali Lula o svojem povlačenju vjerojatno nije razmišljao ni sekunde), a druga ga je zamalo pomala iz izborne utrke (da je uspjela, on više ništa ne bi mogao učiniti).

Prva, koja je počela još u svibnju prošle godine, otkrila je put milijuna dolara preko tajnog fonda koji su poslužili financiranju Luline prve kampanje 2002. godine, a djelomično i financiranju malih, Lulinih savezničkih stranaka. No 2002. je danas već daleko i taj bi skandal najve- rojotnije bio zaboravljen da prije dva mjeseca nije uhićena grupica aktivista Radničke partije zbog pokušaja da se za 792 tisuće dolara u gotovini dočepa papira koji su sadržavali nešto za što su vjerovali da bi moglo narušiti izborne izgledne oporbe.

Politički analitičari danas upozoravaju kako je posve izvjesno da će se Lula morati suočiti s tipično brazilskim fenomenom ‘trećeg izbornog kruga’ u kojemu će brojne oporbe stranke tražiti razne načine na koje bi osorile njegovu vladavinu prije 1. siječnja, kad mu službeno počine drugi predsjednički mandat. Bilo bi, međutim, naivno vjerovati da Lula nije spreman na žestoku borbu svim sredstvima.

Legalisti u Brazilu danas, međutim, strahuju da bi Lula, prema uzoru na svojega kolegu iz Venezuele, mogao pribjeći ustavnim promjenama koje bi mu omogućile da na predsjedničko mjesto zasjedne gotovo doživotno. Taj strah od kastroizacije cijele Latinske Amerike žestoko se pojačao nakon prošlomjesečnog okupljanja nesvrstanih u Havani, gdje je hr-

Kao brazilska sindikalni voda organizirao je tijekom 70-ih godina nekoliko velikih strajkova i tako ‘zaradio’ zatvorsku kaznu. Brazilska diktatorska vlast vrlo loše prihvaćala bilo kakve sindikalne akcije, Lulu je, kažu biografi, ‘prirodni otpor skrenuo na političku ljevicu’. Kao jedan od brazilskih sindikalnih lidera organizirao je tijekom kasnih 70-ih godina prošlog stoljeća nekoliko velikih strajkova, što mu je donijelo mjesec dana boravka u zatvoru, ali i veliki paket političkih bodova koji je i danas protivnicima teško nadmašiti. Početkom 1980., zajedno sa skupinom sindikalaca, ali i akademika i drugih brazilskih intelektualaca koji su prepoznali njegov prirodni dar za manipuliranje masom, osniva Partido dos Trabalhadores (Radničku partiju).

Predsjednikom je prvi put postao 22 godine poslije, nakon karijere zastupnika u Kongresu, u kojem je sudjelovao u pisanju prvih poslije-diktatorskih zakona i, na užas mnogih dotadašnjih ‘suboraca’ koji su ga vrlo brzo nakon reformirala pravosuđe… Originalni članovi Radničke partije kipjeli su od bijesa i razoča- rano odlazili iz stranke koju je njihov nekadašnji lider nazivao ‘modernom i socijaldemokratskom’, a u čijoj pobjedi, kao ni vladavini, nisu mogli sudjelovati. Mnogi su, očito je iz poslijeizbornih reakcija u Brazilu, ostali razo- čarani.

Lula dovodi bivšega diktatora ekonomskog savjetnika. U brazilskim se političkim krugovima danas u tom svjetlu sve češće mogu čuti spekulacije da će predsjednik u svoju Vladu pozvati i Antónija Delfima Netoa, poznatog kao tvorca ‘brazilskog ekonomskog čuda’ u vrijeme vojne diktature sedamdesetih. Dogodi li se to i u stvarnosti, to će biti dosad vjerojatno najdalji otklon od početnih ljevičarsko-sindikalnih načela uz pomoć kojih je Lula osvaja izbore. Ne treba, međutim, ni trenutka sumnjati kako će Lula uspjeti uvjeriti masu brazilskih siromaha da je bivši diktator ekonomski savjetnik njihov jedini prozor prema društvu izobilja, ako već ne za njih, onda sigurno za njihovu djecu.

Prvi Lulin veliki bljesak dogodio se zapravo u Cancúnu u Meksiku nakon godinu dana boravka u predsjedničkoj palači, u vrijeme održavanja ministarskog skupa Svjetske trgovinske organizacije 2003. godine. Njegovim je diplomatima tada pošlo za rukom minirati skup koji je, bar prema dotadašnjim medijskim najavama, bio gotovo ‘osuđen’ na uspjeh, kad su organizirali široku koaliciju u kojoj su se okupile čak 22 zemlje u razvoju da bi čvrsto zatražile uvažavanje svojih stajališta u trgovinskim pregovorima. WTO je u Cancúnu doživio veliki fijasko unatoč svim mogućim primijenjenim taktikama pritiska iz SAD-a, ali i iz Europe i Japana i unatoč vrlo mlakoj oporbi antiglobalista koji su nekoliko godina ranije razbijali ulice Seattle. Treći svijet to je protumačio kao veliku Lulinu pobjedu, ali i kao pobjedu do koje se dozvao socijalnim zajedništvom.

SAD se ovaj put doista našao pred zidom, i to, koje li ironije, usred vjerojatno najamerikaniziranijega dijela Meksika. Američki trgovinski poslanik Robert Zoelick otvoreno je tada objavio jedino što mu je u tom trenutku preostalo – da će pregovarati sa svakom zemljom posebno i trgovinske sporazume sklapati ‘s onima koji to žele’. U brazilskim medijima to su odmah proglasili američkom objavom rata Brazilu. Možda pretjerano, ali iz SAD-a su odmah počele stizati prijeteće poruke latinskoameričkim zemljama koje su u Cancúnu podržale Lulu. Zoelick je pritiskao jednu po jednu, rijetko bez uspjeha. Tijekom prvih nekoliko tjedana nakon Cancúnina Lulina se koalicija s 22 zemlje smanjila na 12. No to je bio tek početak, promjene na južnom kontinentu tek su se počele događati.

SAD-u je potreban Brazil. Američki časopis The Nation pisao je tada da će ‘svatko tko imalo razumije dinamiku globalizacije, prepoznati koliko su šuplje prijetnje koje dolaze iz SAD-a’. SAD-u, pisali su William Greider i Kenneth Rapoza, zapravo trebaju samo Brazil i Argentina, koji zajedno čine trećinu latinskoameričke ekonomije. Sve su ostale zemlje ili toliko male ili toliko slabe da njima mogu manipulirati bez bilo kakvih posebnih prijetnji. SAD je zapravo, ispravno su primijetili Nationovi autori, prijeteći malim siromašnim zemljama, pokušavajući pritisnuti Lulu, probuditi mu savjest i natjerati ga da uzmakne zbog svojih prijatelja u nevolji. Taktika se pokazala pogrešnom, a Lula je, vrlo pragmatično, svojim najvećim prijateljima od tog trenutka odlučio redovito isticati i Huga Chaveza i Georgea Busha. Zlu ne trebalo.

Nakon Cancúnina vrlo su brzo počele afere. Političke i korupcijske, možda prave, a možda i namještene. Latinska je Amerika na korupciju oduvijek gledala neusporedivo blažim očima od zapadnih i da afere vjerojatno ne bi pobudile veći interes da ih netko sa strane nije pomogao napuhati. Točno je i to da je Luli to napuštanje doduše bilo neugodno, ali i da mu nije pretjerano našteto. Južnoj Americi danas je dosta nizanja diktatura, narkokartela i političkog utjecaja generacije koju su odgajali nacistički izbjeglice pristigli na kontinent u bijegu pred osvetom nakon njemačkog poraza 1945. godine. Velik dio stanovnika, ma koliko to promatraju s ove strane svijeta može izgledati apsurdnim, glavne krivce za sve spomenuto vidi u SAD-ovoj vladajućoj garnitur i njezinim neprekidnim pokušajima da i južnim kontinentom upravlja iz Washingtona.