Studij se zove Transformatori

Korišteni su nam u elektrotehnici i većina kadrova je elektrotehničke struke. Računarstvu garnituru obrazujemo tek posljednjih godina, i to je dugotrajni proces. Velik je nerazmjera između nastavnika na računarstvu i elektrotehnici. Ipak, u formiranju prvog specijalističkog poslijediplomskog studija, odgovorili smo na potrebe tržišta. Studij se zove Transformatori. Hrvatska drži tri posto svjetske proizvodnje, što je velik izvoznog potencijal, pa je specijalistički studij za transformatore dobar potez.

Koji još specijalizirani studiji trebaju gospodarstvu? Cijelo ICT područje, ali bojim se da će proći dosta vremena prije nego uspijemo uvesti takav specijalistički studij, s obzirom na to da ga nema tko odraditi. Naši su nastavnici preopterećeni redovnom nastavom i nemaju vremena formirati još jedan specijalistički studij. Nadam se da će me budućnost demantirati.

Na telekom industriju u ICT sektoru otpada 80 posto dodane vrijednosti. Ne bi li ipak trebalo smoci snage i osnovati takav specijalistički studij? Telekom industriju pokriva uglavnom Zavod za telekomunikacije, koji se sada uključio u preddiplomski studij računarstva. Bliži su računarstvu nego elektrotehnici. Bojim se da postojeći kadrovi, ne budemo li ih dodatno ekipirali, i u tom dijelu neće biti dostatni za uvođenje novog studija.

Kako će se to onda odraziti na ICT sektoru? Neće se moći ostvariti potrebna stopa rasta.

U kojoj je mjeri taj problem ozbiljan? Jako je ozbiljan.

Kako ga riješiti? Država to treba prepoznati kao problem i ozbiljnije investirati te racionalnije dijeliti radna mjesta na fakultetima. Znanstveni novaci dijele se prema kriteriju znanstvenih projekata. Jedan je zagrebački fakultet, koji upisuje 200 studenata na godinu, ove jeseni dobio njih 16, a mi četiri, a time smo uspjeli tek nadomjestiti ljude koji su otišli. Znanstveni novaci teoretski bi trebali sudjelovati u nastavi, a premalo ih je i ne stignu kvalitetno održavati nastavu, niti se baviti znanošću. Da bismo pokrili nastavu nedostaje nam oko 200 nastavnika.

Znači li to da ste nemoćni kad je riječ o vrhunskim kadrovima za budućnost ICT sektora? Nismo sasvim nemoćni. Razmišljali smo i o zapošljavanju ljudi pomoću sredstava zarađenih školarinama, ali tada ne bismo imali čime opremiti laboratorije i pokriti materijalne troškove. Recimo, za materijalne troškove mi, koji imamo 4.200 studenata, 450 zaposlenih i 43.000 četvornih metara prostora, dobijemo manje nego fakultet koji ima približno 600 studenata, 200 zaposlenih i 8.000 četvornih metara prostora. Usprkos svemu uspjevamo održati zavidni standard studiranja i obrazovati vrhunski kadar, zahvaljujući intenzivnoj suradnji s gospodarstvom. U posljednje četiri godine iz vlastitih sredstava uložili smo čak 15 milijuna kuna.

Zašto vam tvrtke ne sponzoriraju laboratorije kao što ekonomiji sponzoriraju predavaonice? Upravo se spremamo opremiti nekoliko laboratorija i to će nas stajati oko pola milijuna kuna. Spremamo se otići u naše najjače firme i pitati jesu li zainteresirani opremiti te laboratorije, a da onda laboratorijama nadjenemo njihovo ime. Bit će to dobar test.

Kad bi vam biznis osigurao sredstva za infrastrukturu, biste li mogli iz vlastitih sredstava zapošljavati ljude? Da. Može i obratno, jedan od modela mogao bi biti i da nam kompanije ustupe svoje zapošlenike na dio radnog vremena. Rado bismo stručnjake iz gospodarstva uključili u nastavu. Mislim da bi to bilo korisno iskustvo za obje strane.

Biznis kaže da novac za fakultete daje putem poreza. Taj se porez raspodjeljuje na pokrivanje gubitaka zdravstva i na još mnogo toga, a samo dio ide visokom školstvu. Odatle se pokrivaju i troškovi fakulteta na kojima studiranje stoji četiri puta više nego kod nas. Postoji fakultet iz grupacije tehničkih fakulteta koji na godinu proizvede šest diplomanta, a trošak studiranja je 80 tisuća kuna po studentu na godinu.

Može li hrvatski IT sektor prerasti male retail tvrtke i proizvodnju jednostavnog softvera i može li iz velikog broja malih tvrtki proizvodi nekoliko većih igrača? Može, već ima igrača koji su prešli 100 zaposlenih.

Ali takvih je vrlo malo? Ne možemo ih imati više s obzirom na naš output u obrazovnom sektoru.

Cijela priča o kadrovima za ICT budućnost Hrvatske je, dakle, na klimavim nogama? Nije, ali samo ako se nešto konkretno uskoro promijeni. Kad bi tvrtke, Ministarstvo i Sveučilište odlučili ozbiljnije sudjelovati u našim troškovima, ne bi bila na klimavim nogama. A da bi se tvrtke na to odlučile, država bi morala usvojiti prijedlog prema kojemu bi se kompanije oslobodile plaćanja poreza na sredstva uložena u suradnju s fakultetima. Kompanije bi mogle više investirati, a mi bismo naš rad mogli bolje naplatiti. Zarađenim novcem platili bismo i nastavu. Pitanje je hoće li se država na to odazvati. Bojim se da ćemo na kraju ipak država ispasti naš glavni financijer, a ona pak tradicionalno nema dovoljno sredstava.

Ako se ništa ne promijeni, odnosno ako kompanije ne daju novca više nego ga daju sada, i na način na koji ga daju sada, i ako država ništa bitno ne promijeni u odnosu prema obrazovnim institucijama u ovom sektoru, kakva budućnost čeka ICT sektor? Vrlo siva, u smislu nedostatka kadrova. Bojim se da ćemo uvoziti kadrove iz Indije i Kine.

Je li izglednije, izostanu li promjene, da ćemo uvoziti kadrove ili da će ta industrija otići iz Hrvatske? Rekao bih čak da je odlazak industrije iz Hrvatske izgledniji. Uvoz informatičara je ipak manje izgledan zbog visokih troškova života u Hrvatskoj za, primjerice, jednog Indijaca kojega bismo se eventualno odlučili uvesti.

Za koji segment ICT-a Hrvatska ima najviše potencijala? Sektor telekomunikacija i softver svih vrsta.