Zagrebački festival svjetske glazbe Nebo

Peto izdanje poznatog festivala etnoglazbe održat će se u nešto skromnijim uvjetima i manjem opsegu od 17. do 21. studenoga. I ako će se ove godine etnofestival Nebo, ili Zagrebački festival glazbe svijeta Nebo, kako se službeno zove, održati u nešto skromnijim uvjetima i uvelike manjem opsegu, vrijedi ga istaknuti kao vrhunsku kulturnu manifestaciju. Ovo mu je peto izdanje, a održat će se 17. i 18. studenog u Kinu SC, Teatru ITD i dvorani Pauk te 21. studenog u klubu Močvara.

Uz cijelu paletu hrvatskih etnosa stava na festivalu će se predstaviti i jedna od najzanimljivijih umjetnica suvremene afričke glazbene scene, zimbabveška ‘kraljica mbire’ (tradicijskog trzalačkog instrumenta), kako još zovu Stellu Chiweshe, jedinu ženu koja u Zimbabweu ima svoj bend. Baš kao i u slučaju Laponke Mari Boine, koja je na Nebu nastupila prije dvije godine, i ovaj je put riječ o ženi snažne osobnosti koja se bori za prava svojeg naroda, odnosno za bolji položaj žene u društvu.

Kubanski glazbenik Pedro Luis Ferrer, koji će također nastupiti, za svoju glazbu kaže: ‘Kubanski tradicionalisti mogli bi vam reći da moja glazba baš nije tradicionalna, no ja se koristim tradicijom da bih je ponovno stvorio!’ i u toj rečenici dobrim dijelom razotkriva što je zapravo etno. Folk uništava etno. U svijetu je važnost etnoglazbe (world music) za kulturni identitet pojedine zemlje i te kako prepoznata, o čemu svjedoči i njezin vrlo dobar položaj posljednjih godina na svjetskom diskografskom nebu.

No, iako su rezultati vani više nego dobri, na domaćem terenu to još nije slučaj. Razloga je više. Mnogi se slušatelji (i strastveni i površni) na našim prostorima nikad nisu ni odmaknuli od mjesnog ili tuđeg, ali rado prihvaćenog ‘folklor’, da bi na kraju svoj ukus pronašli u turbofolku ili sličnim ‘glazbenim’ oblicima uz koje se čaše razbijaju rukama, a boce na glavama. Takav oblik zabave nikad nije bio dvojben, a taj mahom istočnjački ‘folklor’ još odlično prolazi za razliku od etna, koji je također iznijedren iz tradicijske glazbe, ali na drugačiji način i s drugim namjerama – da sačuva, a ne da iskoristi i eksploatacijom uništi.

Etnoglazbenici, ovisno o vlastitu ukusu, tradicijsku glazbu obrađuju obogaćujući je elementima suvremene glazbe, poput Mojmira Novakovića i Kriesa, Tamare Obrovac, Cinkuša, Miroslava Evačića… ili je tek neznatno modificiraju, poput Lidije Bajuk ili Dunje Knebl, dok je neki pokušavaju predstaviti u što izvornijem obliku, poput tete Lize. Za uho urbanog slušatelja. Etno u Hrvatskoj prihvaća jedino uho urbanog slušatelja koje žudi za novim podražajima i nema problema s razlučivanjem kvalitetnog od nekvalitetnoga, world music glazbe od zvuka koji dopire s mjesnih vatrogasnih zabava i mjesta koje posjećuju nogometaši.

No, problem je u tome što većina razliku ne može uočiti, pa hrvatski etnobendovi, iako vrhunski, kod kuće prolaze mnogo lošije nego u svijetu. Ne žele ih ili ne mogu prihvatiti pojednostavljeni turbofolk umovi, ali ni mladi koji su upravo zbog diskreditiranja tradicijske glazbe pa čak i samih glazbala otišli u drugu krajnost i utjehu pronašli u uglavnom britanskim i američkim bendovima. S druge strane, glazbeni sastavi iz Afrike, Južne Amerike, a posebice Azije (Bliskog istoka), da ne spominjemo Ameriku ili neke europske zemlje, kod nas prolaze sasvim slično. No, nitko nije prorok u svom selu, čak ni etnoglazbenici; oni su proroci u gradovima – uz još živa folklorna društva istinski su čuvari tradicijske glazbe.