Ne možemo si dopustiti sjajan makroekonomski okvir bez sadržaja – ili odličnu nadogradnju, a trule temelje. Bez provedenih reformi nećemo na najbolje mjesto na europskome gospodarskom zemljovidu.
Stabilizacija, strukturne reforme, deficit, unutarnja i vanjska neravnoteža… Više-desetljetnim ponavljanjem stručne terminologije svi smo već naučili da nam je to, neovisno o vremenu i političko-ekonomskom sustavu u kojemu je Hrvatska živjela i živi, trajna domaća zadaća. Čvrsti zagrljaj MMF-a 12 nas je godinu prilagodio da je počnemo rješavati. Najmanje toliko traju i rasprave je li nam MMF nismo više štete nego koristi. Nacionalni konsenzus o tome nikada nije postignut, ali jedino se ne može poreći – MMF je bio najsliđi alibi svih dosadašnjih vlada za svaki imalo bolniji potez koji bi mogao utjecati na naklonost birača. MMF-a više nema, bar ne tako da nam strogo gleda preko ramena i upire prstom u svaku nabrojenu (i neriješenu) zadaću. Revizija jedanput na godinu ipak ostavlja prostora za disanje. Dakle, MMF-a više nema, a nedovršene reforme još su tu. I izborna godina pred nama. Većina analitičara ipak tvrdi da nije previše zabrinuta jer ulogu nadzornika preuzima Europska komisija. No, već pri ‘primopredaji’ nadzora, u nedavno objavljenom Izvješću o napretku, Komisija je pokazala da se više brine o zdravlju nacionalne televizije nego o težini problema u brodogradnji, za-prekama u pokretanju biznisa, troškovima zdravstva ili liberalizaciji tržišta roba i rada, iako postoji izravna veza između stupnja ekonomskoga blagostanja i poštovanja ljudskih prava.
Ekonomski literatura davno je pronašla vezu između izborne godine i usporavanja reformi. Ona pokazuje da se ključne (obično nepopularne) reforme ne provode u posljednjih godini mandata – nego u prvoj polovini vladavine, tako da ostane dovoljno vremena za eventualno ubiranje lovorika ili bar za zaborav bolnih poteza. Jesmo li dosad uspjeli učiniti dovoljno? Dovoljno za skok naprijed? Analitičari su prilično optimistični, čak i više nego što bismo očekivali. Kažu da smo većinu reformi već pokrenuli, poput privatizacije i restrukturiranja državnih poduzeća. Doduše, stvari idu sporijim tempom, ali najvažnije je, kažu, da se – kreću. MMF se, uostalom, nije pokazao ključnim autoritetom u pokretanju i dovršetku reformi jer se mnogo više usredotočio na makroekonomsko ciljeve, smanjenje proračunskoga deficita i vanjskoga duga. Neki drugi mehanizmi, ponajprije Europska unija, ipak bi trebali voditi više računa o tome. Već i zadatak smanjenja državne potpore i promjena njezina smjera – s horizontalnog na vertikalnog (ili s darivanja cijele gubitaka na davanje potpore samo onim poduzećima koja će je iskorištiti za smisleni razvoj proizvodnje) pokazuje da će se, bar u tehničkom dijelu usklađivanja, Unija ipak morati baviti i konkretnim ekonomskim stvarima. Analitičari računaju upravo s tim – bez obzira na godinu ulaska Hrvatska je sve bliže Uniji, više se od nas očekuje, i bez obzira na ‘mekoću’ pristupa pravim problemima domaće ekonomije, nijedna si vlada ne može dopustiti, čak ni po cijenu izgubljenih glasova, zastoj u reformama – jer tko god iduće godine osvoji simpatije birača, taj će nas uvesti u društvo, od iduće godine, dvadesetsedmorice.
