Savjetnik

Nakon prosvjeda zaposlenih, Vlada je obećala da će svi otkazi biti povučeni, a predstavnici niza ministarstava da će problem riješiti sljedeće godine, unatoč tome što su u tijeku stečaj i nekoliko sudskih postupaka.

Paradoksno je napadati i buniti se protiv pravosudnih odluka, a od istog tog pravosuda očekivati presudu u korist većih odšteta.

U posljednje vrijeme sući su zamijenili političare, sportaše i estradne zvijezde na mjestu medijskih ‘zvijezda’. Za tu posebnu pozornost, nažalost, ima više nego dovoljno razloga u brojnim pravosudnim skandalima. Iako je izbor, nažalost, doista velik, odlučili smo se za aktualni slučaj Salonita koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu.

Nije nepoznata činjenica da se Salonit bavi u Europi ne samo napuštenom nego i zabranjenom proizvodnjom azbesta uslijed vrlo štetnih učinaka za one koji sudjeluju u proizvodnji i za krajnje korisnike. Također, poznato je da se proizvodnja ipak nastavila do posljednje potrošene vreće azbesta, unatoč tomu što za to nije bilo niti minimalnih uvjeta.

Poznato je i to da je nakon brojnih pretvorbenih muka Salonit dobio ‘vlasnički’ koji iz niza, što objektivnih što subjektivnih razloga, nisu uspjeli ostvariti gospodarski pozitivne učinke, nego je otvoren stečajni postupak. Isto tako, pokrenut je i u tijeku je i niz kaznenih postupaka protiv odgovornih osoba. Stečajni postupak je, prema lošem hrvatskom običaju i praksi, išao dosta spor. Predložen je još 2002. godine, ali zbog raznih okolnosti stvarno je otvoren tek u lipnju 2004. godine bez jasne perspektive za zaposlenike i vjerovnike, posebno sadašnje i bivše zaposlenike oboljele od azbestoze, bolesti koja se svugdje u svijetu smatra teškim profesionalnim oboljenjem, a kod nas je tek u fazi jasne zakonske regulative. Kao kupci vrijednog zemljišta Salonita javila su se dva ponuditelja, i da nije bilo žalbi stečajni bi postupak brzo bio okončan.

Međutim, na stečajni plan, kojim je usvojena jedna a odbijena druga ponuda, navodno zbog povezanosti ponuditelja i ‘vlasnika’ Salonit, uložene su brojne žalbe, među ostalim i žalba Državnog odvjetništva, što je postupak odvelo u žalbenu fazu s obećanjima o žurnom rješavanju, što se dosad nije ostvarilo. A zaposlenicima, koji nisu jedini vjerovnici, uručeni su otkazi i podijeljene su im radne knjižice, jer više nema proizvodnje koja bi donosila kakav-takav prihod (troškovi bruto plaća iznose više od 1,000.000 kuna mjesečno).

Nakon otkaza, uslijedio je niz medijskih istupa zaposlenika i sindikalnih čelnika, pa je jedan prigodni javni skup održan doslovno ispred vrata Trgovačkog suda u Splitu u nazočnosti brojnih novinara i tv kamera. Ilustracije radi, točno preko puta nalazi se zgrada sjedišta Policijske uprave splitsko-dalmatinske, a sjedište Državnog odvjetništva samo je desetak metara dalje. Glavnu riječ na skupu imao je regionalni sindikalni čelnik koji je jasno iznio prijetnju da će, ne budu li u roku nekoliko sati otkazi povučeni, tvornica biti zauzeta i ni ovaj niti stotinu sljedećih stečajnih upravitelja neće u nju ući.

Kako su zaprijetili, tako su i učinili i pred tv-kamerama ulazna su vrata u tvornicu zavarena i blokirana zaprekama, uz ponavljanje istih i sličnih prijetnji i iznošenje novih zahtjeva koji se prije odnose na državna tijela i donošenje posebnog zakona za oboljele od azbestoze, a manje na stečaj. Jedan je zaposlenik spomenuo premašu odštetu za oboljele od 150.000 kuna, pritom polažeći nadu u buduće sudske odluke koje će ovaj iznos povećati, što je u ovom kontekstu posebno paradoksno, s obzirom da riječ o prosvjedu upravo protiv pravosuda.

Slijedila je izjava predsjednika Trgovačkog suda u Splitu koji je branio neovisnost pravosuda i zgražao se nad postupcima i metodama sindikalnog čelnika ali i zaposlenika, tvrdeći da će uskoro doći do političke odluke i Vlada će povući sve otkaze (što je stvorilo utisak da o tome odlučuje Vlada RH), a uslijedio je i posjet predstavnika niza ministarstava, koji su javno obećali da će se problem riješiti, što god to značilo, do kraja tekuće godine.

Nije sporno da treba imati razumijevanje za problem oboljelih od azbestoze i probleme sada bivših zaposlenika Salonita. Sporno je, međutim, da pravosudna vlast, kao jedna od triju neovisnih vlasti u Ustavom utvrđenoj trodiobi vlasti, koja jest i mora biti neovisna i samostalna u svakom pogledu, a ustrojena na sudovima više stupnjeva što pruža mogućnost ulaganja pravnog lijeka, očito gubi svoj ustavni i zakonski položaj. Naime, ako druga grana vlasti, u ovom slučaju Vlada, jamči povlačenje otkaza (a to je predmet žalbenog postupka), to stvarno znači miješanje u nadležnost pravosuđa.

To ne znači da Vlada nije mogla i trebala pomoći, to samo znači da je odabrala pogrešan put. Mogla je, primjerice, ranije predložiti zakonodavcu donošenje propisa o zaštiti oboljelih od azbestoze, mogla je stvoriti drukčije ozračje potičući što žurniji postupak, mogla je možda isplatiti ostale vjerovine i ostati jedini stečajni vjerovalnik, mogla je…

Kakvu poruku takvi slučajevi šalju onima koji žele ulagati u hrvatsko gospodarstvo? Može li ozbiljan ulagač prihvatiti kao nešto normalno održavanje prosvjeda na vratima suda, prijetnje zauzimanjem tvornice ispred policijanskog ulaza, a da policija uopće ne reagira? Hoće li bilo koji ulagač prihvatiti da itko osim sudova mijenja sudske odluke, a posebno da ih prejudicira, makar i u najboljoj namjeri?

Tome valja dodati ili posebno naglasiti i ugrožavanje ugleda ne samo konkretnog suca i konkretnog stečajnog upravitelja nego suda i pravosuđa u cijelosti, a na ugledu koji se teško stječe a lako gubi počivaju i pravna sigurnost i vladavina prava. Izgleda da nam nije dosta da je u percepciji običnih ljudi pravosuđe na jako niskoj grani kad je riječ o povjerenju, nego ga treba samo još više ocrtiti. Pravi put je, naravno, nešto potpuno drugo – uz jasne i unaprijed postavljene kriterije valja utvrditi pravo stanje pravosuđa i odrediti mjere za poboljšanje stanja, kako kratkoročne, tako i dugoročne. Pri tome oštricu kritike treba prije uputiti zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, a manje pravosuđu jer je izvršna vlast predložila a zakonodavac prihvatio mnoge mjere koje su sada velika zapreka svakoj akciji na značajnijim promjenama u pravosuđu, posebno u području stečenih prava. Naravno, i pravosuđe snosi svoj dio odgovornosti, posebno zato što nije jasno imenovalo one koji svojim neradom ili lošim radom stvaraju općenito loš utisak o pravosuđu.