Nakon vrlo uspješnog i hvaljenog albuma Ara- rita, kojim je na hrvatskoj glazbenoj sceni bljesnuo, Luky se ponovno javio novim zanimljivim uratkom – albumom V. I.T.R.I.O.L. No za razliku od debitantskog, ovaj su ga put dočekale podijeljene kritike. I dok ga jedni kuju u zvijezde, drugi su se na album gotovo obrušili drvljem i kamenjem ili ga, kao što se to voli reći, dočekali na nož.
Ipak, riječ je o pristojnom glazbenom uratku u kojemu prevlada mediteranska, da ne kažemo dalmatinska, melankoliija. Svirački, album je završio vrlo dobru ocjenu, ali stihovi su nešto slabiji, po maločemu posebni (čitaj: osobni), premalo otvoreni, što gotovo u pravilu stvara dojam da tu nema ničega novog. I to je točno, ali Luky aranžmanima (i dalje) pomiče granice, pa dalmatinska duša više nije odjevena (samo) u mornarsku majicu nego prati i što se nosi u svijetu.
Lukyjev je glas ugodan, tek možda premalo sugestivan, ali V.I.T.R.I.O.L. zasigurno nije za otpis, kao što su to sugerirali neki kritičari.
