VRIJEME ZA ulagačke dugoprugaše

Investitori će se ubuduće morati sve više okretati kompanijama koje posluju u propulzivnim sektorima, kao što su elektroenergetski, brodski prijevoz tereta, turizam, graditeljstvo…

Domaće je tržište kapitala ove godine zahvatila prava ulagačka euforia. Osnovni je krivac takvom stanju, prema mišljenju većine investitora i analitičara, bila prodaja Plive, koja je na tržištu stvorila nekoliko milijardi kuna svježeg novca koji se, u prvo vrijeme dosta intenzivno a posljednjih tjedana sa smanjenim intenzitetom, nastavio prelijevati u domaće dionice.

S obzirom na još relativno nisku likvidnost te dubinu domaće dioničkog tržišta, ne iznenađuje da je većina likvidnih, ali i manje likvidnih dionica zabilježila vrlo intenzivan rast cijena. Pritom je fundamentalna opravdanost pojedinog ulaganja dospjela u drugi plan i malo tko se doista pitao temelji se dosad ostvareni rast cijena na realno poboljšanim poslovnim performansama kompanija. Nažalost, a sudeći prema devetomjesečnim rezultatima poslovanja većine dioničkih društava, odgovor je prilično kratak: nije!

Dobar primjer nagloga rasta cijene bez fundamentalnog pokrića dionica je kutinske Petrokemije, koja je, unatoč teškoj poslovnoj situaciji i nekoliko desetaka milijuna kuna ostvarenih gubitaka u prvom ovogodišnjem polugodištu, u svega nekoliko tjedana, potkraj rujna i početkom listopada, porasla s razine od 140 na čak 240 kuna. U stvarnosti, malo se toga u tih nekoliko tjedana promijenilo, a opasnosti naglog rasta cijene i špekulativnih aktivnosti pojedinih investitora ulagači su postali svjesni tek nedavno, kad je Ina, odnosno njena plinska divizija Naftaplin, najavila Petrokemiji povećanje cijene plina, inače osnovnog energenta za proizvodnju amonijaka. Višegodišnja upozoravanja domaćih analitičara i stručnjaka da Petrokemija ne može poslovati bez prikrivenih državnih subvencija u vidu diskontirane cijene plina tek su proteklih dana došla u središte pozornosti. Nakon toga, sva velika očekivanja, koja je još povećala i skora privatizacija Petrokemije, naglo su pala u vodu, a tržišna se cijena dionice odlazila duboko u crvenu zonu završivši na razini od 180-ak kuna. Da stvar bude gora, vjerojatno je i ta cijena previsoka za gubitaša koji bi u sljedećoj godini mogao proizvesti, dođe li i stvarno do povećanja ulaznih cijena energenata za 40 posto, više od 200 milijuna kuna gubitaka.

Nažalost, burzovne igre oko Petrokemije nisu usamljen slučaj, pa se sličan trend može primijetiti i na većini ostalih dionica na hrvatskim burzama. Pojačanoj potražnji investitora nisu odoljele niti najlikvidnije dionice na domaćem tržištu kapitala, poput Podravke, Adrisa ili Ericssonove Nikole Tesle. No, situacija s njima bitno je različita od one s Petrokemijom. Ponajprije zato što je riječ o fundamentalno vrijednim kompanijama koje s obzirom na dostignute tržišne pozicije (Podravka i Adris) ili vrlo dobre poslovne rezultate, poput Ericssonove, imaju opravdane razloge za rast cijene.

Pa, iako u stvarnosti trenutačni poslovni rezultati ne opravdavaju posljednji rast cijene Podravke, tek započeta konsolidacija prehrambenog sektora na prostoru Jugoistočne Europe ostavlja dovoljno mjesta za budući rast kompanije, odnosno njeno moguće preuzimanje ili poslovno povezivanje sa sličnim regionalnim igračima. Osim navedenog, Podravka je dovoljno kapitalno snažna da sama pokrene i u djelo proveđe regionalne akvizicije koje bi joj trebale osigurati budući rast.

S druge strane, Adris, kao regionalni lider u proizvodnji duhanskih proizvoda, uspješno je nastavio provoditi diversifikaciju poslovanja u turizam. Taj su trend prepoznali i investitori, koji su osim dionica Adrisa, skokovitim rastom cijene nagradili i Maistru, odnosno turističku diviziju Adris Grupe. Nema sumnje da Adris, osim vrlo vrijednom imovinom, raspolaze i važnim neiskorištenim financijskim potencijalom, a upravo taj potencijal, kao i neke špekulacije vezane uz prodaju duhanske divizije grupe, osnovni su razlog pojačanog interesa investitora, koji je rezultirao priličnim rastom tržišne cijene njegove dionice posljednjih mjeseci. Za Ericsson je priča već uobičajena, riječ je o kompaniji koja je vodeći pružatelj i sistem integrator telekomunikacijskih i informatičkih usluga u ovom dijelu Europe, a koja iz godine u godinu, usprkos suprotnim očekivanjima, ostvaruje sve bolje i bolje poslovne rezultate, i to na izrazito kompetitivnom i zahtjevnom inozemnom tržištu. Dakako, takvo pozitivno ozračje kompanije prepoznali su i investitori, što je naposljetku rezultiralo i nedavnim rastom cijene njene dionice.

Još je za nekoliko kompanija odnosno sektora domaćega gospodarstva moguće ustvrditi da u sebi trenutačno sadrže značajan potencijal za rast u budućnosti. Ponajprije, riječ je o financijskom sektoru, odnosno bankama kompanije iz segmenta brodskog prijevoza tereta. Bilo da je riječ o prijevoznicima rasutih i sipkih tereta (Jadroplov i Atlantska plovba) ili o prijevozu nafte i njenih derivata (Tankerska i Uljanik plovba), to su vrlo profitabilne kompanije, koje još neko vrijeme neće ostvarivati znatno veći profit od uobičajenog, usprkos volatilnosti kretanja cijena brodskih vozara na svjetskim tržištima, koje će bez sumnje ostati predvodnici na domaćoj korporativnoj sceni, barem s obzirom na razinu ostvarenih profiti. Razloga za optimizam trebali bi imati i vlasnici dionica domaćih građevinskih kompanija, a osobito Tehnike i Ingre, a s obzirom na posljednji pozitivan i snažan trend rasta građevinskih aktivnosti u Hrvatskoj, osobito u dijelu visokogradnje namijenjene tržištu.

Podatak da Končar, sa svoja tri društva u vlasništvu, danas drži oko 3 posto svjetske proizvodnje transformatora, dovoljno zorno ukazuje na regionalnu važnost te kompanije. Osim energetskih i infrastrukturnih kompanija, ozbiljniji bi rast trebale doživjeti i kompanije koje posluju u sektoru turizma. No, njihov će rast biti vezan uz dugoročne investicije i rebranding domaći turističke ponude, na kvalitativno i cjenovno višu razinu.

Na kraju, može se zaključiti da je u Hrvatskoj prošlo vrijeme značajno podcijenjenih kompanija. Iz te tvrdnje proizlazi i činjenica da će se ubuduće investitori morati sve više okretati kompanijama koje posluju u propulzivnim sektorima gospodarstva za koje se očekuje natprosječan rast aktivnosti, viši od prosječnog rasta GDP-a u promatranom razdoblju. Ulaganje na domaće tržište očito postaje sve složenija i teža disciplina, a iz trenutačne perspektive čini se da samo dobro pripremljeni i izdržljivi dugoprugaši imaju solidne šanse za ostvarenje najboljih rezultata.

Ali od dva sektora, proteklih godina prilično zapostavljenih, realno je u sljedećih nekoliko godina očekivati ozbiljni rast. To je ponajprije domaći elektroenergetski sektor, u kojemu se u sljedećih nekoliko godina očekuju investicije veće od milijardu eura. Navedenim će investicijama, i to ponajprije u energetsku infrastrukturu HEP-a, ali i ostalih proizvođača i distributera električne energije na prostoru regije, vjerojatno najviše profitirati kompanije koje posluju u sklopu koncerna Končar, Dalekovoda i druge. Podatak da Končar, sa svoja tri društva u vlasništvu, danas drži oko 3 posto svjetske proizvodnje transformatora, dovoljno zorno ukazuje na regionalnu važnost te kompanije.

S obzirom na snažan trend rasta građevinskih aktivnosti u Hrvatskoj, osobito u dijelu visokogradnje namijenjene tržištu, razloga za optimizam imaju vlasnici dionica domaćih građevinskih kompanija, kao što je Tehnika.