Jedan od školskih primjera komunikacijskih pogrešaka jest kada organizacije (klijenti) skrivaju informaciju pred angažiranim agencijama, koje sve doznaju tek kad se vijest objavi u medijima.
Odnosi s javnošću ponekad se doimaju kao golemo, neistraženo područje u kojem nove situacije, ovisno o glavnim junacima, donose nepredvidljiva pravila na relaciji između naručitelja i isporučitelja usluge. Porastom popularnosti spomenutog zanimanja i širokom lepezom mogućih usluga svakodnevno raste i spoznaja o važnosti stručnjaka koji se njime bave.
Tijekom petnaestogodišnjeg sudjelovanja u kreiranju PR-a na domaćim prostorima svjedočila sam koracima napretka, kojim su stazama suradnje koračali oni kojima kvalitetan PR omogućuje poslovni i politički napredak, ali i oni čija je zadaća te ciljeve pretvoriti u stvarnost.
Nejasna definiranost uloge odnosa s javnošću, raznovrsnost poslova koje uključuje, kao i ne-realna očekivanja česti su otežavaju komunikaciju između dviju strana. Istraživanja, kao i svakodnevna iskustva brojnih stručnjaka, pokazuju da, primjerice, političari i gospodarstvenici imaju vrlo slična iskustva u mogućim komunikacijskim blokadama. Ljudi iz svijeta politike godinama su se zavaravali da će moći zauzaviti informacije koje im nisu išle u prilog. Informacijsko društvo osnaženo munjevitim tehnološkim napretkom od velike je pomoći transparentnom komuniciranju.
Prekrivena vijest, prešućena ili privremeno zaustavljena izlaskom u javnost može postati iznimno opasna. Informacija koja je pravodobno plasirana s elementima istine ima mnogo veće šanse da je javnost prihvati ma kar donekle pozitivno, za razliku od one koja prepričavanjem iz različitih izvora postaje nekontrolirana, neistinita i često predimenzionirana. To dovodi do situacije u kojoj informacija upravlja vama, umjesto da bude obrnuto.
Panično traženje hitne intervencije slično je situaciji pozivanja vatrogasaca kad se požarište već pretvori u zgarište. Drugi je problem s kojim se susreću stručnjaci za PR nedostatak informacija o procesu donošenja strateških odluka. Želja da se pojedini segmenti poslovanja sačuvaju kao poslovne tajne rezultiraju time da onaj tko za to prvi treba saznati – ostane neinformiran.
Prema iskustvima stručnjaka PR-agencija, više puta je naglašeno da predstavnici stranih poduzeća znaju donositi iznimno važne odluke ne obavijestivši o njima čak ni one koje plaćaju za obavljanje poslova odnosa s javnošću. Pritom nije do kraja definirano je li tu riječ o neznanju, ignoriranju važnosti pojedinih odluka upravnih tijela u odnosu na zajednicu ili jednostavno netko od odgovornih smatra da je to unutarnja aktivnost za koju je bolje da ostane tajna. S obzirom na to da se često radi o ekonomskim grupacijama koje su imale probleme dok ih lokalna zajednica nije počela prihvaćati, začuđuju postupci onih za koje držimo da dolaze iz zemalja u kojima su odnosi s javnošću obogaćeni stogodišnjom tradicijom.