Istina – osnovni preduvjet

Ako zavaramo javnost i plasiramo loš proizvod, on se neće kupovati. Izvijestimo li netočno javnost o odgovornosti za poslovanje naše tvrtke, tada se njene dionice ne kupuju.

Preljepi elafitski otočić Koločep ili Kalamota, kako ga mještani zovu, znan u posljednje vrijeme i kao Otok znanja, ugošto je skupinu novinara i djelatnika službi odnosa s javnošću ili piarovaca kako se amerikanizirano nazivaju.

Svrha skupa bila je da se vidi kako na prezentaciju događaja gledaju novinari, a kako odnosi s javnošću. S obzirom na ugodaj Koločepa, odigrana je igra: sudionici su podijeljeni u skupine. Novinari su glumili PR, a djelatnici odnosa s javnošću novinare. Sjedilo se na prekrasnoj terasi, crno vino je bilo nastavno sredstvo, sunce zalazilo, a mašta proradila. Radni zadatak: dan predizborne šutnje. Zadaća PR-ovaca bila je prezentacija događaja koji bi se ipak našao u medijima, a novinara da taj dan prikažu uravnoteženo i bez ikakve predizborne promidžbe svojoj publici. PR-ovci u ulozi novinara pokušali su što je moguće korektnije obaviti svoj posao. No, novinari u ulozi PR dali su mašti maha te izmisili uzbudljivu priču mlade majke koja s djetetom pada u jezero Bundek, spašava je čovjek, političar naravno, te se to postaje vijest dana u svim medijima.

Naravno, svi su se dobro zabavljali, ali je jedan PR-ovac indigniran dobacio: ‘Zar mislite da se mi zaista služimo takvim glupostima da bismo dospjeli u medije?’

Zaista, služe li se službe odnosa s javnošću izmišljenim događajima da bi privukle pažnju javnosti? I, ‘kupuju’ li novinari takve nebuolož jer dolaze iz tih, uglednih službi, koje ih i inače vrlo redovno opskrbljuju informacijama?

Slučaj Verona nije bio izmišljen kao nastavno sredstvo, već se dogodio, premda nitko zaista ne zna što se u stvari dogodilo. Za ono što se objavilo u medijima javnost vjeruje da se dogodilo. A što javnost zna? Je li bilo ‘tajne večere’? Možda je bila samo neka mala, na kojoj se jelo prstima, kao što je rekao Plivin direktor Željko Čović. Je li bilo službenog puta i privatnog noćenja ili obratno? Stotine se pitanja otvorilo, a istina je samo jedna: javnost nije dobila pravu sliku.

Tko je za to odgovoran? Novinari koji su izvještavali, PR-ovci koji su slali kontradiktorne poruke ili je i ovdje sve obrnuto? Možda su novinari objavljivali pogrešne informacije, a PR-ovci nisu mogli plasirati istinu u medije!

Totalna zbrka koja zbunjenoj javnosti šalje jednu bolnu poruku: istina nije izrečena. A osnovna dužnost i novinara i djelatnika službi za odnose s javnošću je govoriti istinu. I ne neku metafizičku istinu, već iznijeti tvrde, neosporne činjenice: tko, što, gdje, kada, kako i zašto, bez laži, točno, uravnoteženo i nepristrasno.

Uloga novinara trebala bi biti jasna. Ako ne izvještavaju u skladu s navedenim standardima, onda manipuliraju, pa vjerojatno i lažu. Dakle, ako novinar napiše tekst u kojem iznosi činjenice temeljene na dvoma anonimnim izvorima, onda je to nepoštovanje temeljnih načela profesije i ne može se smatrati novinarskim uratkom. Ma što o tome mislili u redakciji i kako god dobro poznavali svoje anonimne izvore. Dok su anonimni, nisu izvori. Jedino mogu poslužiti novinaru da nešto sazna, ali to mora i potvrditi iz dva vjerodostojna, nezavisna izvora.

Jesu li PR-ovci u boljem položaju? Mogu li oni prikazati samo dio istine koji ide u prilog njihovim gazdama? Nije to u stilu ‘Lagao bih za Hrvatsku’, ali je to shvaćanje ‘dobra’ obavljenog PR posla. Dobro je u navodnicima zato što se takva logika vraća poput bumeranga. Možda neistina može poslužiti na prvi mah, skrenuti pažnju, uzburkati vodu, prebaciti pozornost na nešto drugo, ali u konačnici šteta se plaća, i to vrlo skupo. Javnost ima svoje mišljenje, pa i onda kad ga javno ne iznosi. Ali, uvijek ima nepogrešive metode da ih iskaže, bez nepotrebnih manifestacija.

Ako smo zavarali javnost glede nekog proizvoda, a on je loš, tada se donosi jednostavna odluka: ne kupujemo ga. Ako smo netočno izvijestili javnost o odgovornosti za poslovanje naše tvrtke, tada se ne kupuju njene dionice. Ako smo zavarali javnost rekavši da nismo bili na tajnoj večeri, javnost će procijeniti uvjerljivost, pa čak i ne znajući istinu donijeti svoju odluku. I to na izborima.

Istina ima svoju cijenu. Nije bez razloga istina jedan od temeljnih profesionalnih i etičkih preduvjeta kako novinarstva, tako i odnosa s javnošću. Razvijene PR zemlje to su davno uvidjele i znaju koliko je skupo prikazati neistinu u odnosima s javnošću.

Dojam s Koločepa je da to znaju i naši djelatnici službi odnosa s javnošću. No, znaju li to i njihovi šefovi?