Minimalan utjecaj na donošenje odluke

Zaposlenici u službama za odnose s javnošću u gradovima i županijama bave se pretežno odnosima s medijima i ne koriste usluge specijaliziranih agencija.

Početkom 2006., zajedno s Anom Gasparini, Dalijom Herceg, Beti Mihajlović i Ivanom Paris, tada studenticama 2. godine studija Mediji i kultura društva Sveučilišta u Dubrovniku, provela sam istraživanje o odnosima s javnošću (u daljnjem tekstu: OSJ) u hrvatskim gradovima i županijama, tj. u izvršnim tijelima vlasti lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj. Cilj istraživanja bio je dobiti dvije skupine podataka: onih koji se odnose na same stručnjake za OSJ (u daljnjem tekstu: OSJ-ovci) i podataka koji se odnose na stupanj razvoja OSJ-a na lokalnoj razini.

Koristila se metodologija anketnog istraživanja, a upitnici su poslani poštom. Uzorak je uključivao sve hrvatske gradove s 20.000 stanovnika ili više (ukupno 30 gradova), što je ujedno obuhvatilo i sve gradove koji su sjedišta županija te sve županije. Dvadeset tisuća stanovnika bila je hipotetička granica ispod koje je procijenjeno da u jedinicama lokalne samouprave ne postoji OSJ. Od 50 poslanih upitnika dobiveno je 30 odgovora (13 županija i 17 gradova). Na reprezentativnost uzorka donekle je utjecala činjenica da su tri najveća hrvatska grada, Zagreb, Split i Osijek, odbila sudjelovati u istraživanju. Usprkos tomu, na temelju dobivenih rezultata moguće je donositi zaključke o stanju OSJ-a u cijeloj lokalnoj i regionalnoj samoupravi. Osim uzorka za nacionalnu razinu, odrađeno je i anketiranje svih gradova Istarske županije i same županije, što je ukupno činilo 11 potencijalnih ispitanika, od kojih je 9 poslalo odgovore na upitnik. Dobiveni rezultati zatim uspoređeni su s rezultatima trećeg i četvrtog HUOJ-eva istraživanja o stanju u OSJ-u u 2003., tj. u 2006., koji se odnose na središnju upravu.

Tim istraživanjem struka je dobila pouzdane podatke o zastupljenosti OSJ-a na lokalnoj razini, o karakteristikama i ulozi OSJ-ovaca, o programima OSJ-a koji se provode, o metodama koje se koriste te o korištenju agencijalnih usluga. Podaci omogućavaju donošenje zaključaka o stupnju razvoja odnosa s javnošću u lokalnoj samoupravi.

Službeni podaci o broju zaposlenih OSJ-ovaca u javnom sektoru, tj. u tijelima središnje, lokalne ili regionalne vlasti u Hrvatskoj ne postoje. Rezultati istraživanja pokazuju da tek u jednoj četvrtini tijela lokalne vlasti uopće postoji OSJ, dok su u dodatnih 58 posto za OSJ, kao sekundarnu obvezu, zadužene tajnice, zaposleni u protokolu ili u međunarodnoj suradnji. U 16 posto lokalnih jedinica vlasti nitko nije zadužen za poslove OSJ-a. Takvo je stanje četiri puta češće u gradovima nego u županijama, što je i logično ima li se na umu veličina organizacijske jedinice. Iz HUOJ-eva istraživanja, zbog različitog odabira uzorka, nisu se mogli izvući podaci o organizacijama koje nemaju ni jednog zaduženog za te poslove, premda vjerojatno postoje u javnom sektoru. Naime, HUOJ-ev uzorak čine članovi udruge, a ne tijela vlasti. Samo jedno ministarstvo od 13 postojećih danas nema nijednu osobu zaposlenu na poslovima OSJ-a, a 6, tj. 46 posto ministarstava ima odjel za OSJ.

Tek svako deseto gradsko ili županijsko poglavarstvo ima posebnu organizacijsku jedinicu za OSJ, dok prema HUOJ-eva istraživanju iz 2006. takvu jedinicu ima 40 posto tijela središnje vlasti i 52 posto organizacija u prosjeku svih sektora.

Pri definiranju samog istraživanja postavljene su tri hipoteze koje je ovo istraživanje potvrdilo: a) OSJ u lokalnoj samoupravi relativno su nerazvijeni, b) OSJ u lokalnoj samoupravi zaostaju za prosjekom OSJ-a u svim sektorima, tj. za prosjekom javnog i profitnog sektora, c) karakteristike OSJ-ovaca slične su u lokalnoj i u središnjoj upravi.

Prosječan stručnjak za odnose s javnošću u lokalnoj vlasti je žena, koja više od 5 godina radi isti posao, ima fakultetsku diplomu iz društveno/humanističkog područja, bivša je novinarka, nije član stručnog udruženja i ne sudjeluje na njegovim konferencijama, ali se redovno stručno usavršava i s poslom je uglavnom zadovoljna (prosječna ocjena 3,7). Ti se podaci djelomično razlikuju od podataka za središnju upravu iz HUOJ-eva istraživanja, gdje znatno manji broj ispitanika radi više od pet godina na sadašnjem radnom mjestu, a manji broj njih su bivši novinari.

Rezultati koji definiraju moguće uloge lokalnih OSJ-ovaca, a riječ je o ulozi komunikacijskog tehnika ili komunikacijskog menadžera, pokazuju da čak 40 posto OSJ-ovaca ne prisustvuje redovno sjednicama poglavarstva, 93 posto ima mali utjecaj na proračun, 96 posto nema uopće definiran proračun, samo 20 posto mjeri učinkovitost svojih aktivnosti (isključivo količinom medijskih objava!), 75 posto ne koristi istraživanja javnog mijenja, samo 20 posto donosi bitne odluke za OSJ, a 60 posto OSJ-ovaca se pretežno odnosima s medijima, najčešće koriste jednostavna sredstva i ne koriste usluge specijaliziranih agencija. U vlastitim organizacijama imaju isključivo ulogu komunikacijskih tehnika, neke vrste ‘novinara unutar organizacije’. Prema širini programa, poziciji u organizaciji, proračunima, znanjima, vještinama i menadžerskom iskustvu odnosi s javnošću u lokalnoj samoupravi znatno zaostaju za stanjem struke u korporativnom sektoru.

Iznenađuje da OSJ-ovci na lokalnoj razini vlasti prema vrsti svoje uloge ne odudaraju od prosjeka javnog sektora, gdje se, također na temelju HUOJ-ovih podataka, može zaključiti da prevladava uloga komunikacijskog tehnika.

Istraživanje je, očekivano, pokazalo da je u tijelima lokalne vlasti program odnosa s medijima najprisutniji te da su mu najčešće korištene metode: odgovori novinarima, obavijesti i priopćenja za medije, demantnji i konferencije za novinare. Zabrinjava podatak da čak jedna trećina tijela lokalne samouprave uopće nema medijanske liste.

Ogromna većina lokalnih OSJ-ovaca ne koristi niti usluge agencija za istraživanje javnog mijenja (72 posto), niti usluge agencija za odnose s javnošću (84 posto), što ne odudara znatno od prosjeka cijelog javnog sektora u Hrvatskoj, na kojemu 68 posto OSJ-ovaca također ne koristi usluge agencije za OSJ. S obzirom na iznesene rezultate, podatak da 77 posto stručnjaka za OSJ na lokalnoj razini ne mjeri niti evaluira učinkovitost svoga rada, sasvim je previdljiv.

Istraživanje ukazuje na nerazvijenost OSJ-a na lokalnoj razini. Stručnjaci zaposleni na tim poslovima minimalno utječu na donošenje organizacijskih odluka, bave se pretežno odnosima s medijima, najčešće koriste jednostavna sredstva i ne koriste usluge specijaliziranih agencija. U vlastitim organizacijama imaju isključivo ulogu komunikacijskih tehnika, neke vrste ‘novinara unutar organizacije’. Prema širini programa, poziciji u organizaciji, proračunima, znanjima, vještinama i menadžerskom iskustvu odnosi s javnošću u lokalnoj samoupravi znatno zaostaju za stanjem struke u korporativnom sektoru.