Magistarski rad koji je Vice Vukov obranio na Institutu za visoke međunarodne studije u Parizu 1974. godine pod nazivom Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije objavljen je ovoga studenog na godišnjicu nesretnog pjevačeva pada u Saboru i isto toliko duge kome.
I, kao što se moglo očekivati, izazvao burne reakcije otvorivši najmanje dva pitanja – zašto se taj rad tiska sada, desetljećima nakon što je nastao i nakon što je Jugoslavija mrtva, te zašto je netko tko je stradao od istoga toga jugoslavenskog režima napisao rad u, zapravo, pohvalu ideji miroljubive koegzistencije.
Očito je da Vukov nikad nije bio obična figura niti se uklapao u standardnu viziju hrvatskog disidenta i borca za domovinu. Bio je sudionik Hrvatskog proljeća i kad je otišao u dobrovoljno izgnanstvo u Francusku iskoristio ga je ne za gnjev, nego za učenje.
A koliko je bio iznimno čovjek pokazuju tema koju je izabrao za svoj magisterij. Nije bio ogorčen čovjek, nego netko tko može prosvijetiti bez ogorčenja. A ideja nesvrstanosti i ujedinjavanja malih da bi se mogli nositi s težnjama velikih od onih je koji-ma je teško, kao ideji, naći nedostatke.
Toga je svijet danas može svjesniji nego ikada, ali naše su predrađe tako jake da to često nismo u stanju vidjeti. Upravo zato danas Pariški zapisi Vice Vukova.
