Praksa svakodnevno dovodi u pitanje modele utjecaja na javnost prema kojima će ljudi, pojednostavljeno, ako nešto saznaju ili nauče, biti spremni u skladu s time promijeniti svoja stajališta i ponašanje.
Odnosi s medijima imaju jednu od najvažnijih uloga u odnosima s javnošću neke organizacije. Iako je djelatnost odnosa s javnošću kao složena i dinamična javna sfera donekle nadišla raširenu predodžbu o spin doktorima koji će vješto upotrijebiti urednike za besplatnu promidžbu, mediji i dalje ostaju u središtu pozornosti odnosa s javnošću, čak i kad u odnosu na neku temu ili problem možda i nisu najvažnije interesne skupine (stakeholders) organizacije.
Jedan od primjera su zakonska rješenja u vezi s djelatnošću neke tvrtke. U analizi moći i interesa pojedinih interesnih skupina mediji se mogu pokazati kao manje važna od, primjerice, ministarstva koje predlaže zakonsko rješenje ili članova parlamenta koji o njemu odlučuju.
U konačnici, međutim, mediji će se ipak pojaviti kao najvažnija interesna skupina jer neće biti samo skupina koja može stavom o nekoj temi bitno koristiti ili našteti organizaciji nego i kanal kojim organizacija može plasirati poruku. Ta dvostruka uloga medija njihova je ključna odlika unutar svekolikih odnosa s javnošću, što ih razlikuje od ostalih interesnih skupina i stavlja ih u poseban položaj u odnosu na organizaciju.
Za djelatnike odnosa s javnošću ta dvostruka funkcija medija postavlja brojne dvojbe. Dok teorije komunikacije naglašavaju ulogu medija kao komunikacijskih kanala, prema interesnom pristupu menadžmentu odnose s medijima trebalo bi njegovati na načelima na kojima se temelji menadžment odnosa sa svim drugim interesnim skupinama. Praksa svakodnevno dovodi u pitanje modele utjecaja na javnost prema kojima će ljudi, pojednostavljeno, ako nešto saznaju ili nauče, biti spremni u skladu s tim promijeniti svoje stavove, a zatim i ponašanje. To je šablonica čije posljedice plaćaju i djelatnici odnosa s javnošću u tvrtkama, nerijetko prisiljeni na mjerenje svojega radnog učinka brojem i tonom medijskih napisa i priloga o organizaciji.
Osvježeni teorijski koncepti suvremene prakse očuvanja korporacijske reputacije temelje se na pojmovima višestrukog dijaloga, simetrične komunikacije, orijentacije interesne skupine i rastuće vrijednosti neopipljiva kapitala tvrtke, u koji se ubraja i ugled. Praksa je uvelike potvrdila ta načela u odnosima s medijima. Nijednom imalo iskusnom djelatniku za odnose s javnošću neće pasti na pamet pokušati koristiti medije isključivo kao kanal uz pomoć kojeg se može utjecati na javno mišljenje a da ih se pritom istodobno ne tretira i kao interesnu skupinu.
Tu ne raspravljamo o neetičnoj praksi uvjetovanja medijskih priloga plaćanjem oglasa, plaćenim reportažama koje se plasiraju kao autorski članci i sličnim praksama prikrivena oglašavanja, čime obiluje novinarstvo u Hrvatskoj, a onda i odnosi s javnošću, jer netko to i plaća. Oglašavanje je i prema zakonu odvojeno od uredničkog i novinarskog rada. Svaka vezana trgovina u koliziji je sa Zakonom o medijima i s Kodeksom časti hr-
Ako bi se na odnose s medijima u nekoj tvrtki primijenio jedan set takvih načela, poput, primjerice, načela upravljanja interesnim skupinama, koji je 1999. osmislio Centar za poslovnu etiku Clarkson u Velikoj Britaniji, model ra-
Etični odnosi
Prvo je načelo da tvrtka priznaje i aktivno prati probleme interesnih skupina i uzima ih u obzir pri donošenju odluka. To bi značilo da bi tvrtka trebala medijima redovito davati informacije o aktualnim temama i događanjima, dakle aktivno, a ne samo na njihov zahtjev. Koliko djelatnika za odnose s javnošću doista ispunjava tu menadžersku ulogu, prati medije i nudi im relevantne podatke i zanimljive priče? Trebalo bi o tome pitati i novinare i menadžere za odnose s javnošću. Prema nekim istraživanjima na malom uzorku, kad je riječ o razmjeni informacija, odnos tih dviju skupina u Hrvatskoj nije zadovoljavajući. Menadžeri odnosa s javnošću žale se da novinari bacaju njihove uratke u koš ili ih nekritički krate, novinari se žale da ne dobivaju tražene podatke pravodobno i precizno. Vjerojatno nije sporno da je povjerenje ključni element tog odnosa.
Drugo načelo primijenjeno na odnose s javnošću tražilo bi od menadžera da razumiju rizike kojima mediji mogu biti izloženi zbog odnosa s organizacijom. To bi tražilo senzibilitet odnosa s javnošću kad je riječ o novinarskoj neovisnosti. Dok fraza da ‘nema besplatnog ručka’ zvuči pomalo zastarjelo, ostaje pitanje gdje je granica. Hoće li se novinar koji prihvati, na primjer, poziv da ode na Svjetsko nogometno prvenstvo na račun neke tvrtke zbog toga osjećati obveznim pisati o njoj pozitivno? Što je s automobilom koji se novinaru daje na uporabu bez uvjeta? Briga novinara zbog takvih dvojbi legitimna je i dužnost je menadžera za odnose s javnošću da ih razmotre s taktom i poštovanjem.