Vladina ministarstva u SAD-u, ali i neke korporacije, ne biraju sredstva u pokušajima da oblikuju javno mišljenje koje će podržavati neprihvatljive metode. Osvajačke ratove prikazuju kao herojske i oslobodilačke, u čemu im pomažu i tvrtke za odnose s javnošću.
Mediji su izloženi manipulaciji na različite načine, primjerice po-sredstvom profesionalnih odnosa s javnošću ili prikrivenom i otvorenom propagandom vlada koje takve poruke šire kao vijesti. Ono što se općenito smatra vjerodostojnim izvorom informacija, svjesno ili nesvjesno može biti politička promidžba.
Utjecaj odnosa s javnošću ne smije se podcjenjivati. U komercijalnom svijetu marketing i oglašavanje potrebni su kako bi ljudi bili svjesni o postojanju proizvoda. Kad je riječ o propagandi u ratne svrhe, primjerice, profesionalne tvrtke za odnose s javnošću često mogu biti uključene u promidžbu rata. U slučajevima kada je rat upitan (a to je gotovo uvijek) PR tvrtke indirektno pridonose nastanku neizbježnih žrtava. Medijski menadžment također može biti korišten u promidžbi izvjesnih političkih ciljeva i ideologija. Kad medijski izvještaji o različitim temama i događajima ne navode korektno izvo-re informaciju, tada su problematični za građanstvo.
Neke od tehnika što ih koriste vlade i stranke sa skrivenim namjerama i programima uključuju:
Plaćanje novinara da promiču izvjesne ideje ili stajališta;
Vlade i pojedinci angažiraju PR tvrtke da prodaju rat ili druge važne teme;
Dezinformacije ili djelomične informacije prikazane kao vijesti ili činjenice bez navođenja izvora koji bi mogao biti upitan;
PR tvrtke koje tisku dostavljaju priče ne otkrivaju narav informaciju s namjerom stvaranja javnog mišljenja (primjerice, za podršku rata, pri čemu čak i skupine za ljudska prava mogu nasjesti dezinformacijama, pokrećući još djelotvorniju propagandnu kampanju).
Prvi zaljevski rat u Iraku, 1991, potaknuo je mnogo PR aktivnosti. John Rendon, osnivač tvrtke za odnose s javnošću The Rendon Group, u predavanju kadetima američke zrakoplovne akademije 1996. rekao je, uz ostalo: ‘Ja nisam strateg državne sigurnosti ili vojni taktičar. Ja sam političar i koristim se komunikacijama da bih udovoljio ciljevima javne ili korporativne politike. U stvari, ja sam informativni ratnik i menadžer opažanja.’
On je podsjetio kadete ratnog zrakoplovstva da su pobjedničke trupe prilikom ulaska u Kuwait City na kraju prvog rata u Perzij-skome zaljevu pozdravile tisuće Kuvajćana koji su mahali američkim zastavicama. Ta scena, emitirana na televizijskim ekranima diljem svijeta, poslala je poruku da su američki marinci bili dočekani u Kuvajtu kao oslobodilački heroji.
‘Jeste li se prestali čuditi’, pitao je retorički Rendon, ‘kako su stanovnici Kuwait Cityja, nakon što su držani kao taoci sedam dugih i mučnih mjeseci, mogli pribaviti američke zastavice, kao i zastavice drugih koaličkih zemalja? – To je bio jedan od mojih tadašnjih poslova.’
Tvrtke odnosa s javnošću često obavljaju svoje poslove iza scene. Ali Rendonova definicija sebe kao ‘menadžera opažanja’ odjekuje jezika planera u Pentagonu, koji ‘upravljanje percepcijom’ definiraju kao ‘akciju vođenja i/ili uskraćivanja odabranih informacija i podataka inozemnoj publici kako bi se utjecalo na njene emocije, motive i objektivno zaključivanje.’
Tehničke fraze kao ‘istinite projekcije’ prikrivaju pravo značenje i namjeru: propagandu. Nije teško shvatiti da to mogu biti ratne tehnike. Primjerice, Churchill je koristio takvu tehniku da bi zavarao Nijemce o iskrčavanju u Normandiji. U slučaju Iraka, PR je korišten kako bi se vlastite građane navelo da podržavaju rat ili da ga prikažu slavnijim i ispravnijim nego što bi se inače činio.
U ratu u Iraku 2003. primijenjena je slična količina odnosa s javnošću i medijske manipulacije.
Priljava taktika često se koristi da bi se diskreditiralo, okaljalo ili uništilo nečiji ugled. To je raširena i vrlo stara tehnika. Može sadržavati čiste laži ili iskrivljenje istine. David Miller u tekstu pod naslovom Doba falsifikata, objavljenom u Spin Watchu 14. veljače prošle godine, ukazuje na neka otkrića o lažnim vijestima. Organizacije i novinari koji rade za tvrtke odnosa s javnošću ili vladina ministarstva sastavljaju izvještaje. Problemi nastaju kada takve izvještaje prezentiraju novinari kao stvarne činjenice ili ih emitiraju TV i radiopostaje, ne navodeći im porijeklo i stvarajući privid da se radi o originalnim informacijama. Miller doslovno navodi: ‘Ovo je doba falsifikata. Živimo u eri kada je jaz između svijeta kakav jest i onoga kakvim ga snažni interesi pokušavaju prikazati, postao dramatično širi. Gotovo ništa u današnjoj javnoj debati nije lišeno virusa lažnosti…’
