Civilizacijski dometi društveno odgovornog poslovanja

Na sjeveru Europe isključiva posvećenost stjecanju maksimalnog profita smatra se protucivilizacijskim činom, a razmetanje bogatstvom i moći nepristojnima.

U tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku, opće je mjesto profil uspješnog poduzetnika koji je do imetka došao kršćići ili namještajući zakone, ismijavajući moralne norme, tlačeći slabije i obzirnije. U zapadnim je zemljama udjel takvih biznismena manji u ukupnoj poslovnoj populaciji, ali posljedice njihovih djela veće su u apsolutnim mjerilima. Kad vlasnici ili vrhunski menadžeri dosegnu određenu razinu imovine, njihove su stečene slobode i prava toliko opsežni da im ništa zemaljsko nije nedostatno. Dostupna im je najbolja zdravstvena i pravna zaštita, najudobnije stanovanje i prijevoz, najkvalitetniji obrazovni i zabavni resursi. Dakako, i najpovoljnije tumačenje zakona.

O čemu ovisi hoće li osoba s toliko silnih mogućnosti podijeliti dio svog izobilja s onim manje sretnima, vodeći računa da ne iritira okolišu rasipništvo i bahaćenjem, ili će iskorištavati svoje slobode do krajnjih granica, gutajući materijalna dobra i resurse poput crne rupe? Postoje samo dva poticaja koji mogu navesti moćnika da se odrekne dijela svog obilja u korist slabijih ili odustane od stjecanja neke pogodnosti ako bi time škodio drugima. Jedan je poticaj vlastiti mehanizam empatije, koji uzrokuje nelagodu pri spoznaji tuđe nevolje. Drugi su poštani i provođeni zakoni. Oba poticaja značajke su civilizacije, dok u prirodi ne postoje. Najznačajnija civilizacijska tekovina nije tehnološki napredak, nego pomak u sustavu vrijednosti od gole sebičnosti prema sućutnosti i solidarnosti. Najkraće rečeno, civilizacija je dobrovoljno održanje od neke prednosti ili povlastice u korist slabijega, kojemu su one potrebne i teže dostupne. U zemljama Sjeverne i Sjeverozapadne Europe, u kojima je civilizacija dosegla sadašnji vrhunac, isključiva posvećenost poduzetnika stjecanju maksimalnog profita smatra se protucivilizacijskom sabotažom, a razmetanje bogatstvom i moći nepristojnim.

Stoga su etički kodeksi i zapošljavanje etičkih referenata (ethics officers) uobičajeni u tvrtkama zapadnih zemalja, čija je javnost u većoj mjeri senzibilizirana za probleme slabijih članova društva. Čak i tamo gdje su dotični kodeksi i referenti koji provjeravaju njihovo provođenje samo forma, već i zadovoljavanje te forme onemogućuje najgore zloporabe povlaštenog položaja, od iživljavanja nad zaposlenicima, zakidanja kupaca i porezne utaje do crpljenja prirodnih resursa i uništavanja okoliša. Kako bi većina osigurala da najsnažniji ispunjavaju svoj dio obveze, ne čekajući da im to naloži savjest, osim etičkih kodeksa postoje zakoni, ali oni često ne dospijevaju do točke na kojoj bi mogli jamčiti dobrobit i onih najslobodijih u društvu.

S obzirom na to da su zakoni obično nedostatni za podmirivanje potreba najslobodijih, moralne osobe dobrovoljno daju dio svog profita u zajedničku blagajnu ili se odriču štetnih energetskih resursa iako bi pomoću njih mogli još brže povećati svoj imetak. Neki donatori, poput Warrena Buffeta, Richarda Bransona i bračnog para Gates, doživljavaju cijeli globus zajedničkom prema kojoj imaju obvezu. Između gesla ‘pohlepa djeluje’, prema kojemu se upravlja tajkun Gordon Gekko u interpretaciji Michaela Douglasta u filmu The Wall Street i izreke Mr. Spocka iz Zvjezdanih staza, ‘potrebe mnogih prevladavaju nad potrebama malobrojnih, ili jednoga’ postoji golem jaz, isti onaj koji dijeli divljaštvo od civilizacije. O tome kojem se geslu prikloni ovisit će i mjesto koje će poslovni čovjek zauzeti na civilizacijskoj ljestvici.