-
Koji je prvi korak i tko su ključni igrači u izgradnji etičke infrastrukture u ekonomijama u razvoju? Ako je riječ o malom poduzeću u obiteljskom vlasništvu, odgovornost je na vlasniku, a u velikom poduzeću primarnu odgovornost nose stariji menadžment i uprava, koji bi trebali inzistirati na primjeni etičkih načela u poslovanju i radu. Bez takvog vodstva, etička struktura bilo koje tvrtke nikada se neće materijalizirati.
-
Mogu li propisi nadomjestiti nedostatak takve vrste odgovornosti? Bez regulacije nikada se neće dogoditi ništa ni približno etičnom ponašanju poduzeća. Država se mora umiješati kako bi zaštitila interese širega kolektiva. Stoga, nije pitanje treba li ili ne biti regulacije, nego koju vrstu regulacije treba donijeti. Pritom je vrlo važno ne dopustiti tvrtkama da odlučuju što im je u propisima ili prijedlozima prihvatljivo, a što nije. Jer, i među tvrtkama sveci su vrlo rijetki.
-
Neki smatraju da je etično ponašanje u poslovanju luksuz u državama kao što je Hrvatska, gdje je visoka stopa nezaposlenosti, nizak BNP i gdje osnovne egzistencijalne potrebe.
-
Koje vrste poslovnih situacija mogu poduzetnike u malim poduzećima dovesti do teških i loših moralnih odluka? Za mala poduzeća etičke odluke imaju veze s ekonomijom gotovine. Pred male poduzeća često se postavlja jedno pitanje – do koje granice žele prijaviti koliko novca zarađuju. S druge strane, mala i srednja poduzeća su u boljoj poziciji da uspostave etičnije ponašanje nego velike korporacije, jer su najčešće potpuno ili dijelom u vlasništvu jednog vlasnika, koji može uspostaviti standarde ponašanja.
-
Bez državne regulacije u tvrtkama neće biti etičnog ponašanja. I među njima je, naime, malo svetaca. Naišao sam na taj argument mnogo puta. Mnoge zemlje u razvoju smatraju, ne bez osnove, da je uvođenje kod njih istog seta etičkih poslovnih praksi koji trenutačno vrijede u razvijenim ekonomijama nepravedno i nerealno. Neki smatraju da takvi zahtjevi nisu ništa drugo nego još jedan primjer ekonomskog imperializma zapadnog tipa. To mišljenje je snažno potkrijepljeno činjenicom da je u danas visoko razvijenim, bogatim društvima još takoreći nedavno u poslovanju vladao zakonu džungle. Oni koji se služe takvim argumentima jednostavno bacaju dimnu zavjesu. Pokušavaju izbjeći prihvaćanje odgovornosti za svoje postupke i neetično ponašanje u poslovanju.
-
Koliko je poslovna zajednica kriva za korupciju u društvu? U SAD-u kažemo: za tango je potrebno dvoje. Ako je netko iz biznisa upleten u korupciju, s druge strane je netko iz državih struktura. No, mislim da su stvari otišle dalje i dublje od ovoga. U SAD-u je, primjerice, korupcija počela prodirati u cijelo društvo. Institucije koje su kroz povijest bile neposredno uključene u kreiranje moralnog osjećaja pojedinca, degeneriraju već dugo vremena. Riječ je o obitelji, selu, crkvi, o sustavu školstva. Budući da te institucije više nisu sposobne kreirati moralnu bazu društva u cjelini, ljudi se kreću u manje moralnom i etičnom, a više korupiranom smjeru. Danas je na našim sveučilištima u SAD-u glavni problem plagiranje. Činjenica je da naši studenti ne rade svoj posao, već predaju radove koje su drugi napravili i koje ironično prezentiraju kao svoje. Ako imate kulturu u kojoj ljudi misle da je u redu ukrašiti nečije ideje ili nečije zasluge, ako se neki oblici laganja i varanja smatraju normalnim i prihvaćeni su u obiteljima, školama, nekim drugim dimenzijama ljudskih i socijalnih veza, zašto od poslovne zajednice očekivali da bude drugačija?
Egzistencijalni uvjeti ne mogu biti izlika za neetično ponašanje
Što je s Hrvatskom, u kojoj je vrlo često biti neetičan i korumpiran ekonomski isplativije nego biti etičan? Mi to zovemo problemom cinkaroša. Spomenuo sam plagiiranje među studentima. Na Yaleu imamo sustav časti koji nalaže studentu koji zna da se neki drugi student ponaša neetično da ga prijavi sveučilišnim vlastima. To se, međutim, rijetko događa, jer je studentska kultura takva da će cinkaroša kolege izbjegavati i bojkotirati. Ako je to slučaj među studentima, možemo zamisliti što se takvim cinkarošima događa u državnim birokracijama ili kompaniji. U kompaniji, cinkaroš će mnogo češće završiti tako da izgubi posao, neće biti promoviran ili će dobiti najgori mogući posao.
A što ako je vodstvo također korumpirano, vodstvo u organizaciji i vodstvo u državi? Ne svi, ali većina? Ako imate takvu vladajuću i korporativnu kulturu, vrlo ste blizu zakonu džungle. U takvim okolnostima država ne može intervenirati, jer se njeni sustavi ili moralnost i etički kod ne razlikuju od poslovne zajednice.
To bi zaista bilo vrlo blizu bespomoćnoj situaciji. Ono što ću pokušati napraviti sa studentima Poslijediplomskog studija Poduzetništvo jest razviti nešto poput profila situacije u Hrvatskoj. Velike kompanije ne izrađuju više profil države u koju će ulagati samo na osnovi ekonomskih varijabli. Pokušavaju ocijeniti granicu do koje su i neekonomski aspekti države transparentni, stabilni i dovoljno sigurni da jamče rizikiranje direktnog ulaganja.
Ako je jedina pretpostavka do koje će investitori doći o poslovanju i poslovno orijentiranim aspektima lokalnog okruženja da su u suštini korumpirani i nepredvidljivi, tada će jedino buduće odlučiti riskirati u takvo okruženje potopiti kapital.
- Kako netko može biti siguran da se ljudi u poslovanju ponašaju etički? Istina, nemoguće je brojčano dokazati da etično ponašanje u biznisu donosi dividende i više materijalnih dobara nego kada ga nema. No, primjetno je da strani kapital lakše i s manje zahtjeva za premijom visokog rizika dolazi u okruženja koja se drže zakona, koja su poštenija i pouzdanija u svojim poslovnim vezama.
