Hrvatski namještaj treba pravi dizajn

Prošle godine Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, zaduženo za izradu nacionalne strategije dizajna u Hrvatskoj, odobrilo je 600.000 kuna za studiju Implementacija dizajna u drvnu industriju. Studija je napravljena, ali industrijalci su tada predlagali da se raspise novi natječaj i generira još novih 50 ili 100 projekata, koji će se ponuditi industriji, što nije učinjeno. Ali kad se Boris Ljubičića, hrvatskog dizajnera koji osvaja najveća svjetska priznanja, pita što učiniti kako bi se učvrstila suradnja dizajnera i industrije, on ima spreman odgovor – mnoštvo vlastitih dizajnerskih radova u kojima često reagira na aktualne događaje i interpretira ih.

• Moj je rad dosta heterogen – komentira listajući monografiju u kojoj je predstavljen među 108 najvećih svjetskih dizajnera. – Ali mene ne zanima hoće li moji radovi biti prihvaćeni ili ne. Dizajneri koji se bave dizajnom trebaju producirati nove ideje, poticati na razmišljanje i tako djelovati na kolektivnu svijest.

Zapošljavanje dizajnera površno je rješenje. Ne trebate dizajnera koji je spreman raditi kod vas, već onoga koji je spreman raditi za vas. Dizajneri su poput glumaca, i ne mogu raditi istu stvar cijeli život.

Koji je smisao velike produkcije ideja među kojima će rijetke biti prihvaćene i postati proizvod? Održavanje forme, rekli bi sportaši. Dizajn proslavljene Ljubičićeve trobridne boce za SMS maslinovo ulje, prve hrvatske predstavnice na prestižnom natječaju Good Design Award u Tokiju, koja je 2005. godine osvojila prestižnu nagradu Good Design za superiorni dizajn – nastao je u tjedan dana.

• Postoje okrugle i kvadratne boce, a ja sam odlučio napraviti trobridnu koja bolje leži u ruci – priča Ljubičić. – Boca ima otisak prsta, kao i mnogi proizvodi danas, ali njegov je smisao ovdje drugačiji: maslinovo ulje vezano je uz ribu, a jedna od najpoznatijih riba Mediterana je šanpjer, koju poznaje i onaj tko ne zna ništa o ribama jer na leđima ima prepoznatljivu mrlju, poput otiska prsta. Priča kaže da je Sveti Petar uzeo tu ribu u ruku kad ju je krstio i rekao joj: ‘Ti ćeš se zvati kao i ja’. Od tada, riba šanpjer nosi otisak prsta svetog Petra na leđima. Ulje je, dakako, povezano s ribom. Ušli smo u novo vrijeme u kojem se treba osloboditi povijesti, ali i osloboditi povijest koja ima svoju priču.

Kakvu Europu želimo – pitanje je na koje su sa svojih 205 postera odgovorili dizajneri cijele Europe. Projekt je inicirao Boris Ljubičić s namjerom da dizajneri, koji su orijentirani na budućnost negoli na prošlost, među prvima ponude odgovore o budućnosti Europe.

• Europa je kolijevka zapadne civilizacije, koja nije homogena, već ima svoj istok i zapad, sjever i jug i razlike među njima – tumači Ljubičić i naglašava da dizajn može biti poveznica Europe, ali da Europa ne može ostati samo dizajn.

Ljubičić je Europski pristup kao novom proizvodu i ponudio je rješenje zastave, dokumenata i putovnice te novca jedinstvene Europe. Umjesto zvijezda u krugu – za koje kaže da su kombinacija zvijezda s američke zastave i kruga s japanske – ponudio je stilizirano slovo E, svedeno na isprekidane crte slične onima na prometnicama, što simbolizira neograničenu mogućnost komuniciranja. Ljubičić je prijedlog također da se na novčanicama eura iskoristi bogato europsko umjetničko naslijeđe. Stoga je na njegovoj novčanici od pet eura najpoznatiji osmijeh Mona Lise.

Iako Hrvatskoj donosi svjetska priznanja za dizajn, Ljubičić često ponavlja svoju tezu da dizajn hrvatskih proizvoda zaostaje za njihovom kvalitetom.

• Ima svega: s jedne strane imamo poznate dizajnere a lošu sliku dizajna, s druge neke tvrtke nemaju dizajnere, a dizajn je uključen u njihove proizvode – komentira. – No, nije samo kod nas tako. U Italiji ima mnogo boša i kiča i nije cijela Italija dobro dizajnirana. Bolja je situacija u Francuskoj i Danskoj, koje se također smatraju zemljama dobrog dizajna. To su male zemlje, čak manje od Hrvatske, pa se u njima lako vidi što imaju ili nemaju, a to je u Francuskoj, primjerice, malo teže uočiti. Švicarska je također mala, a njezin je vizualni identitet jedan od boljih u svijetu.

No iako kvalitetom svojih proizvoda, pa i njihovim dizajnom, hrvatski dizajneri i proizvođači mogu pratiti svjetske standarde, hrvatski dizajn nije jasno formiran prepoznatljivu sliku Hrvatske, a Ljubičić to smatra najvećim problemom hrvatskog dizajna.

• Hrvatske se regije drastično razlikuju. Identitet Dalmacije, Slavonije ili Istre uvjetovan je povijesnu u kojoj su uvijek bili pod drugim gospodarom. Slavoniju su zauzimali sjeverni gospodari, Dalmaciju i Istru prekomorski, a njihova je različitost najočitija u banalnim stvarima, kao što su glazba, folklor i hrana. Tu možemo govoriti o stanovitim resursima, pa onda tek o dizajnu. U Slavoniji su resursi hrana, u Dalmaciji morski pojas, Istra ima i svoj kontinentalni dio, koji je zanimljiviji od morskoga. Kako da u svemu tome pronademo sebe?

Jedan put traganja za identitetom je industrija, smatra Ljubičić, a drugi je kulturno naslijeđe i komunikacija. Poput nas, i Finci govore jezikom koji rijetki razumiju, pa je njihov poznati dizajner Alvar Aalto rekao da je Finjskog dizajn komunikacija. Slično bi moglo biti i u Hrvatskoj, smatra Ljubičić.

Ali problem je komunikacije između dizajnera i proizvođača u tome što industrija nema strpljenja i nema vremena. Kad je novi proizvod u pitanju, mnogi činite ljui omogućuju da on bude odmah ono što bi poduzetnici htjeli. Nije stvar samo u marketingu. Najbolji su proizvodi koje prihvati do mače tržište. A kod nas mnogi proizvodi nisu prihvatljivi kupcu, i to svakako treba riješiti.

Ako dizajneri tvrde da ne mogu komunicirati s industrijom jer se ne razumiju, trebali bi se specijalizirati kako bi se jedan dizajner bavio dizajnom, drugi bio poduzetnik a treći se bavio tržištem. Anegdotski je slučaj, navodi Ljubičić, japanski Sony, koji su osnovali dva partnera od kojih je jedan imao 20 dolara, a drugi bicikl.

Djelomično je problem i cijena dizajnerskog rada, jer ona nije određena i nema uvriježenog načina plaćanja dizajnera. Dizajneri često traže da u cijenu uđe i postotak od prodaje, što se poduzetnicima čini nelogičnim, jer oni kupovinom projekta smatraju da kupuju autorstvo. Ponekad ga čak prepravljaju, tobože popravljaju bez konzultiranja autora, kako bi izbjegli plaćanje autorskog rada.

• Zapošljavanje dizajnera površno je rješenje – smatra Ljubičić. – To je kao kad zaposlite odvjetnika. Jer ne trebate dizajnera koji je spreman raditi kod vas, već onoga koji je spreman raditi za vas. Dizajneri su profil poput glumca, koji danas mogu igrati u komediji, sutra u tragediji i ne mogu raditi jednu stvar cijeli život. To što u takvoj organizaciji rada svoje mjesto mogu naći samo vrhunski, ali ne i prosječni, Ljubičić ne smatra problemom jer je slično u svim kreativnim strukama. Utoliko bi polemike o broju upisanih na Studij dizajna trebalo završiti zaključkom da je ipak premalo upisanih te da bi dizajnera trebalo biti mnogo više, iako danas svi oni nemaju posla. Ali u povezivanju dizajnera s industrijom neki od njih trebali bi se baviti dizajnom, drugi poduzetništvom, a treći tržištem. Jer dizajneri koji se doista bave dizajnom, smatra Ljubičić, ionako nemaju ni dovoljno vremena niti sredstava da se bave drugim područjima.

• Točno je da industriji treba mnogo korektno obrađenih proizvoda, a tek nekoliko vrhunskih – tumači Ljubičić – ali da bismo dizajn podigli na višu razinu, mislim da prije svega trebamo stvarati koje su posebne. Čini se da je stolac nešto na čemu se sjedi i što dobro izgleda pa i nije važno tko ga je i gdje radio, ali nije baš tako, i stolci se i te kako razlikuju. Kako otkriti tu unutarnju kulturu, koje nema u Krležinim romanima ili Račićevim, Kraljevićevim i Becićevim slikama? Mislim da se zamaramo riječu kultura, za koju nije jasno kako je locirati. Povijest je potrebna kad se traži izvornost, ali ona mora biti osuvere.

Industrijalci pozivaju dizajnere na suradnju u osvajanju hrvatskog tržišta namještaja, ali za takvu bitku trebaju jake partnere koji imaju što ponuditi, jer svaka se pogreška skupo plaća.

Dizajn hrvatskom namještaju ne može osigurati konkurentnost, ali u postizanju konkurentnosti dizajn je izuzetno važan, kaže Marijan Kavran, pomoćnik direktora Sektor za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo pri HGK-u. Drvo je za Hrvatsku strateška sirovina i jedan od najvažnijih hrvatskih resursa, stoga je drvna industrija jedna od rijetkih grana koje imaju strategiju razvoja, a Vlada je ovog ljeta usvojila i Operativni program razvoja industrijske prerade drva. Na temelju tih dokumenata, za siječanj se priprema natječaj za ukupno 40 milijuna kuna subvencija, a do 2010. ukupno će drvoprerađivačima biti na raspolaganju 200 milijuna kuna potpora.

• Da bi se ta sredstva rasporedila, tvrtke trebaju ponuditi projekte. Tu je sad šansa za dizajnere, koji bi tvrtkama mogli ponuditi svoja rješenja primjenjiva na hrvatskom tržištu. Od oko 120 tvrtki koje se bave proizvodnjom namještaja, neke bi sigurno prihvatile njihove ideje – procjenjuje Marijan Kavran.

Među hrvatskim dizajnerima ima pojedinaca koji su, kao što kaže Kavran, prema modelu Janice Kostelić, uspjeli jer se nisu pomirili s dominirajućim sivilom. Nikola Radeljković i Sven Jonke iz Grupe Numen danas dobivaju poslove na međunarodnim natječajima. Ali hrvatskoj drvnoj industriji dva-tri velika pojedinca nisu dovoljna, već treba sustav koji će proizvoditi kvalitetne dizajnere.

• Nemamo švicarsku marljivost i upornost niti sustav koji producira kvalitetu, ali drvna industrija ima dobru institucionalnu podršku i pred nama je afirmacija hrvatskog namještaja na domaćem tržištu – najavljuje Kavran akciju čiji je cilj da hrvatski kupac stekne povjerenje u hrvatski namještaj.

Talijani su u velikoj prednosti jer su brendirani i kao nacija i kao proizvođači namještaja. Percepcija je kupca da je talijanski namještaj elegantan, kvalitetan i pristupačan, dok se pod pojmom hrvatski namještaj još kod većine domaćih kupaca podrazumijevaju glomazne, nepraktične stvari.

• Dok dizajneri nude edukaciju društva i pokušavaju senzibilizirati industriju za dizajn, industrijalci ih pozivaju ‘dođite, idemo s vašim znanjem i našom srovinom i tehnologijom izmjeniti shvaćanje hrvatskog dizajna i oblika namještaja’ – navodi Kavran.

Jedan od dizajnera koji su pokazali visoku kooperativnost i inicijativu prema drvnoj industriji je Neven Kovačić, koji se, u suradnji s Trokutom iz Novske i ITC-om Varaždin, prilagodio tehnološkim i sirovinskim mogućnostima industrije te dizajnirao vrlo moderne i intrigantne koncepte tokarenog namještaja. Osim toga, u vlastitom je poduzeću proizveo liniju namještaja od kartona. Za industrijalce bi bilo rješenje kad bi više dizajnera razmislio o takvom, praktičnom pristupu. U tržišnom gospodarstvu, naime, svaka se greška skupo plaća i tvrtka neće ići u razvoj prototipa ako procijeni da je to za nju preskupe, odnosno da je gubljenje vremena.

• Ne smatramo da jedino mi možemo suditi o tržištu, već pristup treba biti multidisciplinarn, ali u konačnici razvoj proizvoda i njegov eventualni fijasko na tržištu plaćaju tvrtke i one imaju pravo birati s kim će surađivati – objašnjava Kavran i dodaje: – Stoga trebaju snažnu podršku dizajnera koji imaju što ponuditi. Ako se dizajneri ponude i predstave kao jaki partneri, industrijalci će ih radije i češće pozivati na suradnju.

Istraživanja tržišta također bi zajedno trebali poduzimati tvrtke i dizajneri. U inozemstvu je običaj da se dizajnerima glavnina tantijska isplaćuje tek nakon što se proizvod afirmira na tržištu, stoga bi dizajneri trebali dijeliti rizik zajedno s tvrtkom.

• Suprotno predrasudama, hrvatski drvoprerađivači uopće nisu za podcjenjivanje, što dokazuju i priznanja sa svjetskih sajmova – zaključuje Kavran. – Imaju snage preuzeti hrvatsko tržište, što bi još lakše ostvarili kad bi imali jake i prepoznatljive dizajnere u svom timu.