Home / Biznis i politika / Odvjetnička tarifa za arbitražu dvostruko je skuplja nego za sud

Odvjetnička tarifa za arbitražu dvostruko je skuplja nego za sud

Iako se u trgovačkim sporovima u svijetu arbitraža koristi kao iznimno učinkovito sredstvo rješavanja sporova, u Hrvatskoj je ona gotovo posve zanemarena. Situacija je još nelogičnija uzme li se u obzir da je domaće pravosuđe, blago rečeno, sporu i neefikasno. Osim toga, Stalno izbrano sudište pri HGK-u ove godine slavi 40 godina kontinuiranog djelovanja i okuplja iskusne arbitre koji sve češće sude i u međunarodnim sporovima. O mogućnostima i prednostima arbitraže i razlozima njezine neiskorištenosti razgovaramo s prof. dr. sc. Mihajlom Dikom, predsjednikom Stalnoga izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

U čemu je prednost arbitraže u odnosu na postupak pred državnim sudom? Arbitraža je sudjenje, ali za razliku od postupka pred redovnim sudom, kod arbitraže stranke slobodno svojim sporazumom određuju tko će im suditi i prema kojem će im postupku riješiti spor. Rješavanje sporova može se povjeriti jednoj osobi, arbitru pojedincu, ili arbitražnom vijeću, koje u pravilu čine tri osobe, od kojih svaka stranka bira jednog arbitra, a oni predsjednika vijeća. Arbitraža je zbog te svoje autonomne dimenzije, mogućnosti da stranke biraju arbitre koji će riješiti samo njihov predmet, u međunarodnim trgovačkim odnosima gotovo redoviti oblik rješavanja sporova.

Koje još konkretne pogodnosti poslovni subjekti imaju od takvog rješavanja sporova? U arbitražnom postupku nema žalbe, pravoriječ je odmah pravomoćan i ovršan, što znači i da je postupak višestruko kraći u usporedbi s parničnim postupkom pred državnim sudom. Primjerice, ima li se na umu da žalbeni postupak u Hrvatskoj traje godinu i pol do dvije, a arbitražni postupak godinu dana, s tim da u pravilu traje kraće, arbitražni će postupak samo zato što u njemu nema žalbe trajati godinu do dvije kraće. Prednost je i u tome što arbitražni sudac uglavnom treba riješiti samo predmet koji mu je povjeren, a ne nekoliko stotina poput državnoga suca. Arbitri su za to posebno honorirani, što ih dodatno motivira. Uz to, stranke za arbitre mogu izabrati vrhunske eksperte. Arbitraža je povjerljiva i, ako se stranke drukčije ne sporazumiju, sudjenje nije javno, što omogućava da se izbjegne neku vrstu difamiranja u poslovnom svijetu i narušavanje imidža. Iako se na prvi pogled čini skupljom, arbitraža je ekonomičnija jer nema troškova žalbenog i revizijskoga postupka. Zbog kraćeg trajanja postupka stranka osuđena u arbitražnom postupku često će platiti 15 do 30 posto manje zateznih kamata nego u postupku pred državnim sudom. U gospodarskim odnosima vrlo je važno brzo saznati na čemu ste jer, u suprotnome, tvrtka mora rezervirati sredstva kojima će platiti ako izgubi spor i ne može adekvatno planirati poslovanje.

Zašto, unatoč svim tim prednostima, domaći poslovni subjekti gotovo uopće ne koriste arbitražu? Razlozi su brojni, ali možda je najodlučniji taj da ključni menadžment u tvrtkama, oni koji odlučuju o sadržaju ugovora koji se sklapaju, nisu dovoljno upoznati s prednostima arbitraže. Dakle, nije u toj mjeri riječ o pravnicima u gospodarstvu, za koje bi se, uz izuzetke, također moglo reći da nisu dovoljno upoznati s tim alternativnim načinom rješavanja sporova. U situaciji u kojoj je naše sudstvo prava je šteta ne iskoristiti postojeće mogućnosti alternativnog rješavanja sporova. Kod nas poduzetnici pri sklanjanju ugovora ili ne misle ili ne žele vjerovati da bi spor mogao nastati, pa toj mogućnosti ne poklanjaju dovoljno pozornosti.

Jesu li razlog tome i poduzetnici kojima nije u interesu brzo rješavanje sporova? Partneri koji drže fige u džepu također su razlog zašto se arbitraža ne koristi u većoj mjeri, jer ako netko ne želi uopće ili brzo platiti, ne isplati mu se da brzo dobije arbitražnu odluku kad u postupku pred državnim sudom pravomoćnu i ovršnu presudu može očekivati tek za pet do šest godina. Arbitraža nije savršena ni idealna metoda rješavanja sporova niti može nadomjestiti državni sud jer na nju treba pristati, ali je ipak s obzirom na svoje velike prednostima u odnosu na sudsko rješavanje sporova i te kako prepoznata u svijetu.

Tko su suci arbitri u Stalnom izbranom sudištu pri HGK? U Stalnom izbranom sudištu pri HGK-u postoje dvije liste arbitara: jedna za rješavanje sporova bez međunarodnoga obilježja i jedna za rješavanje sporova s takvim obilježjem. Na obje je liste više od 150 potencijalnih arbitara. Među njima ima sudaca Ustavnog i Vrhovnog suda, sudaca trgovačkih i drugih sudova, nastavnika pravnih predmeta na sveučilištima, pravnika u gospodarstvu, odvjetnika, istaknutih gospodarstvenika, itd. Na listi za rješavanje sporova s međunarodnim obilježjem ima i dosta stranih eksperata iz različitih zemalja.

Kako se organizira rješavanje arbitražnih sporova? Što poslovni subjekti trebaju učiniti da bi na taj način riješili spor? Stranke za rješavanje sporova mogu predviđeti osnivanje posebnog arbitražnog suda u skladu s njihovim sporazumom, ili ugovoriti nadležnost arbitražnog suda pri nekoj arbitražnoj ustanovi, poput Stalnog izbranog sudišta. U praksi se stranke mnogo češće opredjeljuju za drugu mogućnost, jer arbitražne ustanove imaju svoja pravila, tijela, liste arbitara, ustaljenu praksu i određeni ugled u zemlji i inozemstvu. One su zapravo trajni servisi na raspolaganju strankama koje žele svoje sporove rješavati arbitražom i njihova nadležnost nije unaprijed utvrđena zakonom. U praksi se nadležnost Sudišta može vrlo jednostavno ugovoriti. Kad poslovni partneri sklapaju ugovor, umjesto da ugovore nadležnost trgovačkog suda, trebaju samo napisati da će sporove koji nastaju u vezi s tim ugovorom riješiti arbitar ili arbitražno vijeće pri Stalnom izbranom sudištu pri HGK-u. Ako do spora dođe, treba napisati tužbu i poslati je Sudištu, kao što se tužba šalje državnom sudu. Pritom tužitelj može već u tužbi izabrati i arbitra kao člana arbitražnoga vijeća koje će riješiti spor.

Na koje se načine može ugovoriti arbitraža? Postoje dvije tehnike – uvrštavanje arbitražne klauzule u ugovor i naknadno sklanjanje ugovora o arbitraži nakon što spor nastane.

Što se kod nas češće koristi i što je bolja varijanta? Redovito se koristi arbitražna klauzula, a vrlo rijetko se naknadno ugovara arbitraža. Sudište inače stoji na raspolaganju strankama ne samo kad ugovaraju nadležnost našeg sudija nego i inozemnih arbitraža. Jako je važno da dobra klauzula bude unesena u ugovor jer se često stranke znaju iscrpljivati čak i do Ustavnog suda u vezi s time jesu li sklopile valjani ugovor o nadležnosti arbitražnog suda, umjesto da stvari budu jasne na početku.

Kakva je situacija u ugovorima koje sklapaju domaći poslovni subjekti? Boljka je hrvatskoga poslovnog svijeta da se ugovori dosta brzopletno sklapaju, umjesto da se onda kada se ulazi u pravne odnose potrebna pozornost posveti njihovu uređenju, jer uvijek treba računati da će u 5 do 10 posto slučajeva doći do spor. Kod nas su ugovori nerijetko kontradiktorni i nejasni, jer često oni koji stupaju u odnos ne znaju točno što žele, odnosno kako unijeti u ugovor ono što žele i kako se zaštiti od mogućih rizika. Kad Amerikanci sklapaju neke pravne poslove, posebno u inozemstvu, najprije pošalju pravnike čija je zadaća istražiti pravnu infrastrukturu te mogućnosti i kvalitetu realizacije posla, ali i sporova. Vrlo je, naime, važno znati unaprijed tko će suditi u slučaju spor, prema kojem pravu, hoće li se dosuđeno moći naplatiti i kako itd.

Koliko se često u sporovima s međunarodnim obilježjem primjenjuje inozemna arbitraža? Oko 55 posto naših sporova su sporovi sa strancima, a to je dokaz ugleda koji polako stječe na međunarodnom arbitražnom tržištu. Čak i poslovni partneri iz drugih zemalja počeli su u međusobnim odnosima ugovarati nadležnost našeg sudija. Imamo, primjerice, nekoliko slučajeva da partneri iz BiH u odnosima s Talijanima ugovaraju nadležnost našeg sudija.

Ali još se u velikoj mjeri ugovara strana arbitraža. Kad je riječ o poslovnim odnosima hrvatskih i stranih pravnih subjekata, čak kad je u pitanju država, koja raspisuje natječaje za javne radove, i kad postoji mogućnost da se nametne način rješavanja sporova i institucije koje će to raditi, umjesto da ugovaraju nadležnost hrvatskog arbitražnog sudija, pristaju na nadležnost međunarodnih arbitraža, što znatno poskupljuje postupak. Kod nas su troškovi arbitraže gotovo 50 posto niži u usporedbi s nekim inozemnim centrima. U svijetu naručitelji posla redovito diktiraju uvjete, među ostalim, i način rješavanja sporova. Budući da u gospodarskim krugovima sve više ljudi uočava prednost rješavanja sporova pred domaćim arbitražnim sudovima, očekujemo da će se u sve više slučajeva ugovarati nadležnost Sudišta. Još kad bi i država, koja kao veliki investitor to može, počela inzistirati na tome da se ugovara hrvatska arbitraža, stvari bi se radikalno izmijenile, uz nevjerojatnu uštedu. To ne mora biti naše sudije, mi bismo htjeli biti jednom od mnogih arbitražnih institucija u Hrvatskoj.

Ima li pomaka kad je riječ o državi? Dosta pozornosti posvećivali smo animiranju države jer je ona stranka u brojnim sporovima. Prema nekim informacijama, vrijednost sporova u kojima je tužena iznosi oko 10 milijardi kuna, a oni u kojima tuži oko 3 do 4 milijarde kuna. Državi se svakako više isplati svoje sporove rješavati nagodbom ili arbitražom, jer ako prije plati, manje će naposljetku platiti zateznih kamata, koje katkad premašuju glavnicu, a nisu zanemarivi ni odvjetnički troškovi. Vjerujem da će se država sve više priklanjati mirnom rješavanju sporova, što je i njena zakonska zadaća, čime bi rastoretila sudove u situaciji kad prema nekim procjenama više od 10 posto ukupnih sporova otpada na državu.

Za koje se sporove može, a za koje ne može ugovarati arbitraža? Svi su sporovi u kojima se stranke mogu nagoditi arbitralbili. Gotovo svi trgovački poslovni sporovi, imovinskopravni sporovi i gotovo svi radni sporovi, što se u Hrvatskoj uopće ne koristi, mogu se iznositi pred arbitražu. Da sindikati i poslodavci kolektivnim ugovorima predvide mogućnost arbitražnog rješavanja radnih sporova, i poslodavci bi brzo znali na čemu su, a i radnici bi brže došli do zaštite, kad su u pravu.

Koliko u prosjeku traje jedan arbitražni spor? Dosta neujednačeno, neki se okončaju u roku od dva do tri mjeseca, a neki se, zbog raznih razloga, npr. vještačenja, otegenu i nekoliko godina. U prosjeku traju oko godinu dana, a češće i manje.

Koliki su troškovi arbitražnog postupka? Oni su na prvi pogled veći jer se arbitraža financira iz onoga što stranke plate pa se zato mora tražiti predujam za pokriće troškova arbitraže. Nagrada arbitru ovisi o vrijednosti spor, a u trošak ulaze još upisna pristojba te administrativni i materijalni troškovi postupka. Tarija za rješavanje sporova bez međunarodnog obilježja niža je, a ona za sporove s međunarodnim obilježjem iznosi 2/3 ili polovicu onoga što treba platiti u Beču ili Parizu. Naša je slaba točka to da je Hrvatska odvjetnička komora posljednjim izmjenama Odvjetničke tarife iz neobjašnjivih razloga predvidjela za arbitraže i mirenja dvostruku tarifu od one propisane za obavljanje istih radnji pred državnim sudom.

Zašto? Prema nekima to je učinjeno zato što arbitražni postupak traje kraće pa odvjetnici manje zarađuju te im stoga treba viša tarifa, što bi, kad bi bilo istina, blago rečeno, bilo neodgovorno korištenje prava prema kojemu Odvjetnička komora sama donosi svoju tarifu. Ako Komora bude ustrajala na takvoj tarifi, morat ćemo se pridružiti onima koji inzistiraju na tome da se donese zakon o odvjetničkoj tarifi. Sadašnja situacija dvostruko poskupljuje odvjetničke troškove u arbitražnom postupku. Nadam se da će se to uskoro korigirati, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što odvjetnici često nastupaju kao arbitri ili izmiritelji, pa se tako otvara novo ‘područje rada’ za odvjetnike.

Koliko se često koristi tužba za poništaj kao jedino sredstvo protiv arbitražnog pravorije? Dosad nismo imali zabilježen slučaj da je arbitražni pravorije pravomoćno poništen. U Engleskoj se u više od 95 posto slučajeva javlja nakon što se dobije arbitražni pravorije on spontano ispunjava, dok se kod nas u gotovo 60 posto slučajeva podnosi tužba za poništaj. To govori o tome kakve su naše stranke. Ili je riječ o nesavjesnim poslovnim partnerima koji ionako ne žele platiti ili pak o strankama koje misle da im je doista načinjena nepravda kad god izgube. Odugovlačenje postupka silno povećava troškove, što je dobro za odvjetnike, ali ne i za stranke, posebno zato što tužba za poništaj ne sprječava ovrhu jer je naš pravorije odmah pravomoćan i ovršan, pa često u praksi, kad se vještak naplati, dužnik ipak odustaje od te parnice.