Hip-hop, R&B plesnjak više nije neka novost i postao je sâm svoj žanr, a ovaj je predstavnik, čini se, jedan od najslabijih u nizu. Save the Last Dance i Honey nekoliko su liga iznad, pogotovo kad se uzme u obzir da se redateljica koreografiranjem bavi prilično dugo i da se potpisala na hrpicu poznatih i skupih produkcija.
Što ne valja? U načelu – ništa. Film je prepun najgorih kliseja, nema zapravo nikakvog priču, bezidejan je i sastoji se uglavnom bezveznih dijaloga i praznog hoda. Sve se to može oprostiti uspjeva li film ispuniti svoj osnovni cilj, a to je dobra glazba i maštovita koreografija. Isto kao što borilačkim filmovima i poricima uvijek nekako možete progledati kroz prste zbog istih nedostataka ako ispunjavaju svoj cilj. No ovaj uradak, za divno čudo, nema čak ni to, pa je stvarno pitanje koja mu je nit vodilja.
Glazba je neusporedivo lošija od prijašnjih srodnika, glumci su, blago rečeno pomalo, anemični Channing Tatum iritira i, što je najvažnije, plesni su trenuci vrlo rijetki, kratki i raštrkani filmom, a istodobno neoriginalni i nemaštoviti. Plesni je koncept našeg junaka izvijanje tijela oko sebe, što koji se može odgledati nekoliko puta, ali ne 103 minute. Drugi je, pak, i jedini preostali, miješanje baleta i suvremenog break plesa uz glazbu koja je kombinacija klase i hip-hop, R&B-ja. Već viđeno, i to upravo nedavno, u gore spomenutom filmu Save the Last Dance.
