Katkad je dovoljno donijeti košaricu voća za sve cure i dečke s posla; ostati sat dulje, jer Mariji treba pomoći da završi izvješće, pomoći kolegi da se odupre mobbingu…
Kad stigne prosinac i sa svih nas strana obasnu pozivi da se priključimo ovoj ili onoj akciji za pomoć ljudima kojima je pomoć nužna, rezultat ne izostane. Skupe se milijuni kuna i neka lijepa ideja rezultira sretnim licima onih koji su možda već izgubili svaku nadu. Čini se kako samo čekamo da nas netko organizira. Razne tvrtke jednu od svojih aktivnosti posvećuju i društveno korisnim djelima, iako ih često upakiraju u marketinški projekt. Cilj darivanja, dakako, nije razglasiti na sva usta koliko smo kome dali, nego osjetiti blagodat koju samo dobro djelo može probuditi, mir u srcu jer znamo da smo odvojivši od sebe osigurali nekome dobro. I neka, kao čudom, i nama se dobro dobrim vraća.
No zapadna civilizacija i korporativna kultura, izgleda, dobrotu prepoznaju upravo prema zadnjem dijelu prethodne rečenice. Naime, ako nam dobrota ne uzvratiti vrijednošću, čini se da je i ne bi smo iskazali. Pitanje koje se najčešće pritom postavlja jest: ‘Što je tu za mene, za nas?’
Reći će mnogi – pa što? Glavno da pomoć stiže. No, zašto samo, ili najčešće, u mjesecu darivanja – kako smo ga već od milja nazvali. Bilo bi lijepo kad bi svatko od nas barem jednom na mjesec (ako ne i svakodnevno) napravio nešto za nekoga. Ne treba to nužno biti vezano uz darivanje novca ili nečega materijalnog. Mogu to biti razne stvari, male samo naoko.
Suosjećanje tako često nedostaje u međusobnim odnosima, a to je jedna od najvažnijih osobina ljudskosti. Ono smekšava srce pa postajemo osjetljiviji na tuđu patnju. I ne samo da smo spremniji pomoći već, mnogo važnije, ne možemo nanijeti nepravdu, štetu ni ignoriranjem vrijedati druge. Čest slučaj vidjet ćete upravo u prometnoj (ne)kulturi koja nas sve više pritišće. Odlučimo stoga jedan mjesec posvetiti upravo razumijevanju drugih vozača pa propustimo automobil koji čeka u ulici sa znakom obveznog zaustavljanja. Provjerimo hoćemo li ulaskom u raskrižje prepriječiti put onome koji na zeleno svjetlo iz svog smjera tada ne može krenuti naprijed. I, zaboga, stanimo pješaku na zebri. Neka u miru prijede ulicu, ne strahujući da će mu to možda biti i posljednji prelazak ceste.