Šteta je gljive uzgajati na eurima

Uzgajališta gljiva u Hrvatskoj godišnje trebaju kompost u vrijednosti od približno 3,6 milijuna eura. Kompost se većinom uvozi iz Mađarske, iako je sirovina za njegovu proizvodnju pileći gnoj i nasjeckana slama. Kao da u Hrvatskoj takvih sirovina nema dovoljno! – čudi se Saša Gale, vlasnik tvrtke Tehnošamp, paradoksima hrvatskoga tržišta. Ali otkako je 1996. zatvorena Dukatova kompostara, kod nas se pileći gnoj i slama spaljuju ekološki neodgovorno, dok se istodobno za milijune eura kompost kupuje u Mađarskoj.

Jedan od najvećih uvoznika repromaterijala za gljivare jest tvrtka Tehnošamp, koja s pet zaposlenika, tri šlepera i mrežom kooperanata uvozom komposta za gljivare ostvaruje godišnji prihod na temelju kojega je druga tvrtka, poslije Zrinjevca, što se bavi biljnom proizvodnjom. Uz vlastito uzgajalište šampinjona u Kašini netko bi s takvom zaradom bio zadovoljan, ali ne i Saša Gale, koji ne odustaje od svoje ambicije da kompost počne proizvoditi umjesto da ga samo uvozi.

‘Svatko može sanjati’, rekao bi jedan poznati hrvatski top-menadžer. Ali vlasnik Tehnošampa, osim snova, ima i vrlo konkretni ulog – znanje stečeno na specijalizaciji iz područja gljivarstva u Nizozemskoj i Austriji, iskustvo vođenja najveće kompostare u Hrvatskoj, koja je do prije desetak godina uspješno radila pri tvornici Dukat, te kontakte s dobavljačima opreme iz cijele Europe, koje je razvio nabavljajući repromaterijal u tvrtki Tehnošamp.

Saša Gale je doktor veterinarske medicine koji se nakon diplomе zaposlio u Dukatu, gdje se bavio selekcijom mliječnih krava. Kad se Dukat počeo baviti uzgojem šampinjona, prešao je u Gljivaru. – Za gljive ionako nije sasvim jasno jesu li biljke ili životinje – objašnjava nekadašnji veterinar svoj zaokret u struci. Slijedila je specijalizacija gljivarstva u Nizozemskoj, koja se, do duše, kod nas ne priznaje, ali u inozemstvu je vrlo tražena. Jedno je vrijeme Gale bio direktor Kompostare i Gljivare u kojima je radilo 38 zaposlenika i proizvodilo se 800 tona gljiva za cijelo tržište tadašnje države, da bi 1989. otišao raditi u Austriju. U međuvremenu počeo je rat, tržište se smanjilo i Gljivara je počela raditi s gubitkom. Novi vlasnik Dukata Luka Rajić odlučio je ju je prodati.

• Luka Rajić mi je 1994. ponudio da otkupim Kompostaru za dva milijuna DEM, ali tada nisam imao taj novac. Kompostara je razmontirana i prodana, danas su u tim prostorima skladišta, a ja sam osnovao svoju tvrtku Tehnošamp i počeo dobavljati repromaterijal za gljivare. Kad sam vidio koliko se novca za kompost daje Talijanima i Mađarima, odlučio sam ponovno pokrenuti proizvodnju u Hrvatskoj – priča Saša Gale.

Iako ima i ponuda da takav projekt ostvari u inozemstvu, vlasnik Tehnošampa ustraje u svom naumu da kompostaru otvori u Hrvatskoj. Projektna je dokumentacija gotova i zemljište kupljeno – odabrana je lokacija pokraj Petrinje, a gradilište za gljivaru je pokraj Kninjaka, naselja na staroj cesti Zagreb-Karlovac. Nedostaju još samo krediti, približno milijun eura za gradnju suvremene gljivare i 5,5 do šest milijuna eura za kompostaru.

Uvjeren u isplativost ulaganja, Gale je u taj projekt odlučio uložiti sve što ima – i svoje znanje o gljivarstvu i imovinu. Na kuću u Ždrelcu na otoku Pašmanu namjerava podići hipoteku i na temelju nje dobiti jamstvo za dio kredita – samo kad bi mogao do zemljišno-knjižnog izvata – koji čeka već dvije godine.

• Drugo rješenje nemam; banke traže hipoteku i spremam sam na to, jedino što ne mogu dobiti potvrdu o vlasništvu kuće iz Općinskog suda u Biogradu – objašnjava Gale u kakvoj se nevjerojatnoj situaciji našao. Iako u ruci ima gotove projekte, s njima ne može konkurirati za novac SAPARD-ova programa jer u njemu gljivarstvo nije predviđeno. Gljivari su nekoliko puta upozoravali Ministarstvo poljoprivrede da bi im trebalo omogućiti konkuriranje za bespovratna sredstva iz fondova EU, ali ne dobivaju ništa osim načelnog podrške.

Od gljivarstva u Hrvatskoj danas živi oko dvije tisuće ljudi – članovi tristotinjak obiteljskih gospodarstava i njihovi zaposlenici. Šampinjoni su na našem tržištu vrlo traženi i gljivari dobro žive, ali nemaju ni novac ni potrebu osuvremeniti proizvodnju većim ulaganjima. Najveći proizvođači među gljivarama mogu isporučiti od 1,5 do 2,5 tona šampinjona na dan, a srednjim trgovačkom lancu potrebno je dnevno tri do četiri tone. Stoga se gotovo 50 posto šampinjona na našem tržištu uvozi, što podrazumijeva i slabiju kvalitetu zbog pakiranja i prijevoza. Ali 25 tona, koliko se svakodnevno uvozi na naše tržište, količina je koju bi mogla osigurati suvremena, kompjutorizirana gljivara s računalnim upravljanjem i klimom, kakvih kod nas još nema. U kompostari bi se, pak, mogao ekološki odložiti sav pileći gnoj i slama iz Hrvatske i tako bi i uvoz repromaterijala bio nepotreban. Suvremena gljivara mogla bi hrvatskom tržištu osigurati opskrbu svježim i kvalitetnim šampinjonima domaće proizvodnje, čak i tijekom turističke sezone, kad se njihova potrošnja poveća.

• Pogrešna procjena nekih gljivarskih projekata kojima su dodijeljeni krediti bez valjanih jamstava jako je naštetila svim gljivarima u Hrvatskoj – komentira Gale i navodi primjer Gljivare u Pakracu, čiji je vlasnik dobio i kredite i državna jamstva, ali od obećanog zapošljavanja nije bilo ništa, a ostao je dužan svima s kojima je radio.

• Zbog takvih negativnih primjera koji nisu ni imali uvjete za uspjeh, a dobivali su kredite, kod nas danas postoje predrasude o gljivarstvu kao nerentabilnoj poljoprivrednoj grani, a one nam svima štete – objašnjava Gale.

• Rezultat je da dobri projekti koji bi osigurali količinu i kvalitetu, pokrivanje tržišta i zapošljavanje ne mogu dobiti kredit. Gale ima veliko iskustvo u nabavi repromaterijala i opremanju gljivara te kontakte s partnerima iz cijele Europe. Cijeli pogon mogli bi sagraditi hrvatski proizvođači, dok bi se samo klimatizacijski uređaji nabavili u Italiji, jer od talijanskih nema boljih.

Kompostara i gljivara osigurale bi radna mjesta u područjima Hrvatske koja se nakon rata još nisu oporavila i potpuno ekološku proizvodnju bez otpada.

Istošeni kompost može se pakirati kao vrlo kvalitetna zemlja za cvjećarstvo i povrtlarstvo, što je kod nas također uvozni artikl – objašnjava Gale i dodaje da su najveći proizvođači i izvoznici zemlje za cvijeće Nizozemci, i to samo zbog visoke tehnologije, jer oni – za razliku od nas – uopće nemaju zemlje!

Stapka od šampinjona preostala nakon berbe može se dehidracijom preraditi u dodatak stočnoj hrani. U suradnji s Veterinarskim fakultetom nedavno su provedena istraživanja kojima je prvi put u svjetskim razmjerima dokazano da dodavanje stapke šampinjona stočnoj hrani povećava prirast i otpornost svinja.