Konačni obračun s administrativnim zapreka

Transparentni administrativni postupci, utemeljeni na načelu da administrativna šutnja znači odobravanje a ne odbijanje zahtjeva stranke, vrlo bi brzo pokrenuli lanac pozitivnih promjena: poduzetnici bi brže, jeftinije i bez gubljenja živaca ulazili u poduzetničku aktivnost ili upravljali rastom svojih poduzetničkih pothvata. Korupcija bi se uvelike smanjila jer ne bi bilo razloga za plaćanje prečaca.

Ako je Hrvatska mislila ozbiljno kad je prihvatila Strateški razvojni okvir od 2006. do 2013., onda je planiranje godine koja dolazi mnogo lakše nego prijašnjih godina. Treba pogledati što smo se dogovorili, vidjeti što se događa oko nas, poglavito u Europskoj uniji, čiji član želimo biti, provjeriti treba li nešto promijeniti jer su se možda promijenile okolnosti i – nastaviti RADITI. To je ‘špranca’ koja vrijedi svugdje, i kad planirate svoja očekivanja, očekivanja sustava u kojem radite ili kad vodite državu. Bez toga uvijek počinjemo iz početka, bez dograđivanja, bez iskorištavanja pozitivne energije, koje uvijek ima, samo je treba prepoznati, uvažavati, povezivati, nadograđivati… Godina 2007. je izborna, pa je to i prilika da ta godina bude prekretnica od politizacije prema profesionalizaciji. Jedina je opasnost u tome da mi birači ne budemo dovoljno poduzetni u otporu prema onima koji će nastojati da ta ozbiljna pitanja učine nevažnima, a doista nevažne, političke interese pojedinaca, nametnu svima nama kao dio naših života.

Zbog toga mi se čini važnijim od svega govoriti najprije o poduzetničkom kapacitetu političara i birača, jer upravo će oni u 2007. biti najvažnija skupina ljudi koja će morati pokazati koliko je poduzetna, a pritom i društveno odgovorna. Onda možemo govoriti o poduzetnoj Hrvatskoj, poduzetnom obrazovnom sustavu, poduzetnom poslovnom sektoru, poduzetnom financijskom sektoru i tek na kraju o najpoduzetnijima, tj. malim rastućim poduzećima. To ‘na kraju’ nije uvredljivo, nego upravo pokušaj da se premjesti fokus, jer Hrvatska ima izvrsnih primjera uspješnih poduzetnika, koji bi bili i uspješniji da su političari shvatili što znači poduzetništvo. Poduzetništvo nije herojski (ili samoubilački) čin pojedinca, to je integrativni fenomen koji počinje inicijativom pojedinca, ali vrlo brzo može propasti zbog ‘ne-prijateljske’ okoline u kojoj se pokreće. A vlasnici malih poduzeća koja rastu ne stvaraju regulatornu okolinu, obrazovni sustav, infrastrukturu, pristup kapitalu – za većinu njih odlučujući ulogu imaju političari, vlade – središnje i lokalne. Stoga i u 2007., izbornoj godini, podimmo od političara i Vlade preko obrazovnog i financijskog sektora da bismo našli okvir u kojemu poduzetnik pokušava ostvariti svoju poduzetničku inicijativu.

Nezaposlenost je bez konkurencije najveći hrvatski problem. Politički je i profesionalni izazov kako smanjiti nezaposlenost. Samozapošljavanjem se rješava manji dio tog problema, ali se uvelike pridonosi stvaranju samouzdanja, što je ključno za razvoj poduzetničke kulture. Nova radna mjesta stvaraju inovativna poduzeća koja rastu, u pravilu mala i srednja. Mogu li političari to prepoznati i uključiti u svoje programe, građevi na postignutom ono što može biti djelotvornije i brže? Iako izborni programi stranaka imaju dnevno-političku svrhu, jer još nismo doživjeli da neizvršenje programa bilo koga obvezuje na odstupanje ili bar javno objašnjenje, ipak je opasno ako o poduzetništvu govore oni koji ne znaju što je to.

Nema zemlje koja je konkurentna u svemu čime se bavi, ali definiranje strateških prioriteta pretpostavlja da su to područja u kojima se može ostvariti razina produktivnosti potrebna za konkurentnost. O poduzetničkom kapacitetu zemlje ovisi hoće li se to ostvariti ili ne i, naravno, kojom brzinom. Zato Vlada mora predvidjeti bitku za kvalitetnu poduzetničku okolinu.

U 2007. prioritet treba biti na daljnjem uklanjanju administrativnih zapreka: giljotina propisa, potvrda, dopusnica treba nas približiti ciljevima koje smo postavili još 2004. u sklopu 55 preporuka za povećanje hrvatske konkurentnosti. Konačno, u poslanje javne uprave u 2007. valja uključiti načelo ‘administrativna je šutnja pristanak’. Jednostavni, transparentni administrativni postupci na načelu da administrativna šutnja znači odobravanje, a ne odbijanje zahtjeva stranke, pokrenuli bi vrlo brzo lanac pozitivnih promjena: poduzetnici bi brže, jeftinije i bez gubljenja živaca ulazili u poduzetničku aktivnost ili upravljali povećanjem svojih poduzetničkih pothvata. Korupcija bi se uvelike smanjila jer ne bi bilo razloga za plaćanje prečaca u dobivanju dozvola.

Zašto obračun s administrativnim zaprekama treba biti prioritet u 2007.? Zato što je tužno vidjeti kako sami sebe onemogućavamo: istraživanje GEM upozorava da su samo tri od deset sastavnica poduzetničke okoline u Hrvatskoj do bile ocjene veće od tri, što znači da nisu zapreka (infrastruktura, institucije za podršku poduzetnicima – primjerice centri za poduzetništvo, poduzetničke zone, inkubatori te dinamičnost domaćeg tržišta). Istodobno, ostale sastavnice poduzetničke okoline ocijenjene su ocjenama manjim od tri, što upućuje na njihov ograničavajući utjecaj na poduzetničko poslovanje. Među njima su i administrativne zapreke zbog kojih se poduzetničke prilike koje stvara dinamično tržište ne mogu posve iskoristiti, a katkad se i propuste prije preskakanja zapreka. Pritom gotovo nestvarno zvuči da je Vladina politika u vezi sa zakonskim propisima u tom području ocijenjena najlošijom sastavnicom poduzetničke okoline, i to nekoliko godina. Može li 2007. biti prekretnica kad je o tome riječ?

Godinu 2007., ali i nekoliko budućih godina trebalo bi obilježiti uključivanje poduzetničkih sadržaja u obrazovni sustav na svim razinama, ali i osposobljavanje obrazovnih ustanova za poduzetničko djelovanje. To je zahtjevan i dugotrajni proces koji se ne može ostvariti u jednoj kampanji. Ima projekata čije rezultate treba vrednovati i povezati u cjelinu: na primjer, učeničke zadruge u osnovnim školama, učeničke tvrtke u srednjim školama, pojedinačni primjeri natječaja za poslovne planove na sveučilištima. U Europskoj su uniji poduzetničke kompetencije definirane kao dio skupa od osam životnih kompetencija koje svatko treba imati. I zbog toga bi 2007. trebala biti početak cjelovitih priprema uključivanja poduzetničkih sadržaja u sve razine obrazovanja, od dječjih vrtića do sveučilišta. Ali pomno, dobro osmišljeno, postupno, ne kao što je to Bolonjski proces.

Gdje treba početi? Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa bi trebalo podržati inicijative gdje god se pojave i posebno poticati pobjedičke projekte. Samo će centri izvršnosti biti uporišta stvaranja poduzetničke kulture među najmlađima. Ipak, posebnu ulogu u tome imaju ustanove visokog obrazovanja, posebno sveučilišta. Niska razina inovativnog kapaciteta malih poduzeća u Hrvatskoj (svi imaju iste proizvode), ali i niski kapacitet sveučilišta da svoje intelektualno vlasništvo komercijalizira trebaju biti ključne teme u 2007. godini.

Financijsko tržište u Hrvatskoj ima izrazit manjak instrumenata što pogoduju onima koji žele pokrenuti svoj poslovni pothvat: istraživanje GEM godinama upozorava da je najveći problem nedostatak jamstvenih fondova i da je šteta trošiti novce na subvencionirane kreditne programe u zemlji u kojoj je velika ponuda bankarskih kredita. Porezna politika treba omogućiti intenzivniju ulogu poslovnih anđela, a veća zastupljenost rizičnih fondova pomogla bi jačem poticanju inovativnih poduzetničkih pothvata. I, konačno, 2007. bi se trebali uspostaviti regionalni/lokalni jamstveni fondovi, jer je i to jedna od starih preporuka utemeljenih na istraživanju GEM.

I ako do svega toga dođe, mala će se poduzetna poduzeća razmahati. Inovativni kapacitet malih poduzeća treba poticati jer o njemu ovisi i njihov potencijal rasta. Umjesto subvencioniranih kredita država treba osigurati programe kojima se podržava razvoj poduzeća koja osobitu pozornost posvećuju obrazovanju: vaučeri za korištenje visokokvalitetnih poslovnih usluga, porezne olakšice zbog ulaganja u obrazovanje zaposlenih (neformalna i formalna edukacija – cjeloživotno obrazovanje), sufinanciranje suradnje s institucijama (od sveučilišta do stručnjaka industrijskog dizajna) koja pridonosi stvaranju novih proizvoda, novih procesa, novih poslovnih modela. Podržavanje suradnje malih poduzeća radi jačanja njihove pregovaračke snage i s dobavljačima i s kupcima te pružanje šanse malim poduzećima u javnim nabavama treba biti dio Vladinih programa i politike u 2007.

Za poduzetna mala poduzeća, ali i sva druga, iznimno je važno znati gdje se nalaze u svojoj grupaciji i tko je najbolji. Uspoređivati se s drugima osnova je strateškog odlučivanja. Izabrani skup temeljnih informacija za uspoređivanje trebao bi biti javno dostupan, bez naknade – to bi bio vrlo konkretni doprinos države koja prikuplja takve informacije jačanju kvalitete strateškog odlučivanja u sektoru malih poduzeća.

Istodobnost, umreženost i suradnja – bez toga nema poduzetničkog poslovanja, ni produktivnosti, ni konkurentnosti – trebaju obilježiti svaku od sljedećih godina, pa i 2007. Iako će to biti izborna godina, to je test razuma za sve: i za one koji su na vlasti i žele je zadržati, i za one koji žele doći na vlast. Inovativnost je pretpostavka poduzetničkog djelovanja – možemo li u 2007. očekivati inovativne, poduzetne političare s društvenom odgovornošću spram povećanja kvalitete života za sve ljude? To je i osnovni kriterij na kojem mogu međusobno konkurirati za povjerenje birača. A mi, birači, također možemo biti poduzetni i društveno odgovorni. Moramo prepoznati tko pridonosi stvaranju Hrvatske – zemlje utemeljene na znanju – a tko ne. Bez toga političari bi, ali i svi mi, mogli samo konstatirati da je bilo prekasno i premalo inicijativa i odgovornosti za razvoj poduzetničkog društva u Hrvatskoj. Godina nije ništa spram vječnosti, ali zašto bismo izgubili i tu jednu godinu? Ionako smo već predugo u prošlosti i sadašnjosti, nikako da se okrećemo budućnosti.